Piše: Almasa Hadžić
Porodica predsjednika Udruženja logoraša općine Bratunac Sakiba Ahmetovića, jedna je od dvije bošnjačke porodice koje stalno žive u bratunačkom selu Lonjin.
Sakib je jedan od Bratunčana koji je preživio torture logora u filskuturnoj sali OŠ "Vuk Karadžić" u Brtuncu i koji se ne ustručava svjedočiti o logorskim mučenjima i ubistvima svojih sunarodnjaka.
U razgovoru za Politicki.ba ne krije da su, od vremena kako se vratio na svoje imanje i on i njegova porodica izloženi čestim provokacijama, pa i sudskim progonima od strane pojedinih lokalnih "siledžija", ali da do sada, kako kaže "nije pokleknuo".
"Moja supruga trebala je svjedočiti u jednom od procesa ratnog zločina koji se vodi pred Sudom Bosne i Hercegovine. Čim se to saznalo ona je napadnuta.
Svaki Bošnjak koji se odluči svjedočiti protiv optuženih za ratne zločine izložen je provokacijama i napadima.
Nažalost, Sud nam obeća zaštitu, ali sve ostane na obećanjima", navodi Ahmetović na početku našeg razgovora kojega smo vodili u krugu Memorijalnog centra i mezarju Veljaci u Bratuncu, a u kome će sutra biti ukopani posmrtni ostaci još četiri bošnjačke žrtve ubijene u ovoj općini 1992. godine.
Ističe da bi najrađe "prespavao mjesec maj" kako bi, bar malo, zaboravio na poniženja, torture i mučenja koja je kao zarobljenik preživio u OŠ "Vuk Karadžić", kao i torture, mučenja i smrti svojih mnogobrojnih poznanika i prijatelja.
"Trenutno na području Bratunca živi oko 100 porodica logoraša koji su preživjeli logorske torture.
Ove godišnjice, kad se sjećamo zarobljavanja po selima, rastanaka sa našim porodicama na igralištu u gradu, te odvođenja u filskuturnu salu škole, dani su koje svaki logoraš preživljava na svoj način.
Meni i sad, dok pričam o logoru, pred oči izlaze zločinci koji ulaze u filskuturnu salu, držeći u rukama spisak sa koga prozivaju ljude koji su na redu za mučenje. Svi, prosto umiremo na nogama čekajući da zlikovac izgovori ime nekog od nas. Te slike me prate evo 30 godina.
