Nermin ne želi šutjeti. Kad god ima priliku svjedoči o svom i mučenjima svojih komšija i rođaka sa Diviča, ali i upozorava preživjele da ne dozvole da neko falsificira njihovu istinu.
Piše: Almasa Hadžić
„Za 14 mjeseci prošao sam kroz mnoge logore i hvala Bogu preživio sam.
I sada vi meni govorite da su sve tri strane krive i da nam ovo nije trebalo.
Ubjedujete mene da ništa ne znate i da ništa niste ni tada znali.
A znali ste.
SRAM VAS BILO.
Gledao sam vas u oči sa pola metra. Vi sa automatskom puškom a ja goloruk, bez odjeće i obuće. Nišanili ste u mene. Prislanjali cijev puške na moje ćelo.
Podsmjehivali se, govoreći mi: "gledaj me u oči, jer nećeš imati šanse da mi se ikad osvetiš".
Niste htjeli pucati, ali ne zato što niste željeli, nego ste govorili da nas treba klati, jer je metak za baliju skup.
Interesantno, sve ste to "zaboravili".
Da vas podsjetim da ste me baš vi odveli na prvu borbenu liniju na Majevicu gdje ste nas koristili kao živi štit.
SRAM VAS BILO“.
Dio je ovo posta koji je jučer, povodom 8. aprila, dana napada na Zvornik, na svom Facebook pofilu objavio Nermin Dogić iz Diviča, bivši logoraš koji godinama lokalnim zvorničkim Srbima poručuje da su znali za sve torture i zločine počinjene nad svojim komšijama Bošnjacima, upozoravajući ih da se ne pravdaju pričom kako „nisu bili za rat i progone“.
Nerminova ratna priča, inače, obišla je svijet. Javno i otvoreno govori o svemu šta su nakon zarobljavanja preživjeli on i njegova dva brata, kao i 183 Bošnjaka zarobljena 1992. godine na Diviču, od kojih je njih 100 ubijeno u logoru u Čelopeku, srpskom selu u donjem toku rijeke Drine.
Nermin ne želi šutjeti. Kad god ima priliku svjedoči o svom i mučenjima svojih komšija i rođaka sa Diviča, ali i upozorava preživjele da ne dozvole da neko falsificira njihovu istinu.
„Nisam mogao ni slutiti kakve muke ću doživjeti i čemu ću svjedočiti. Kad smo ušli u salu Doma kulture u Čelopeku na zidovima su bila ispisana imena rezervista iz Srbije koji su tu bili prije nas. Četiri dana smo tu proveli bez hrane i vode, ali nas niko u ta četiri dana nije maltretirao fizički.
Tek peti dan su nam donijeli malo kuhanja i hljeba.
Nuždu smo vršili u neke kante“ prisjetio se Nermin u jednom svom svjedočenju o toturama kojim su bili izloženi logoraši logora Čelopek.
Sjeća se da je uoči Kurban bajrama 1992., u logor došao zloglasni Repić, koji im je rekao da, ako ne budu sarađivali sa njim „plivat će svi niz Drinu“.
„Sutra dan Repić dolazi sa još četiri čovjeka. Nosi malokalibarsku pušku, noževe. Počinje horor.
Naređuje da se odvoje u grupe očevi i sinovi, da se odvoje braća, rođaci, da svi izađu na binu Doma i da se skinu goli. Tjera sina da siluje oca, oca da siluje sina, da jedan drugome stavljaju polni organ u usta.
Ko sad da gledam izvodi Šabana mesara i naređuje mladiću, da mu ne spominjem ime, da zubima odgrize Šabanov polni organ. Morao je. Šaban jauče, pada. Repić ga onako krvavog svlači s bine među nas, a onda ga nožem ubada direktno u srce. Šaban krklja, umire, ali, valjda, snažan čovjek, dohvaća taj nož i vadi iz svog srca.
Repić se ponovo vraća i drugi nož mu zabada u usta. Taj dan, koliko se sjećam, na sličan način, ubijeno je 11 ljudi“, ispričao je Nermin.
Za vrijeme dok je boravio u logoru dolazile su razne grupe zločinaca koje su se na najbrutalniji način iživljavale nad nazrobljenicima. Sjeća se da je na Vidovdan 1992. godine među logoraše stigao Repićev brat zvani Žućo, koji je, pucajući nasumce, ubio 25 ljudi.
„U Čelopeku je ubijeno 100 Divičana. To su bile smrti koje ni najvećem dušmaninu ne bih mogao poželjeti“.
Nakon izvjesnog vremena, Nermin je sa svoja dva brata i grupom zarobljenika iz Čelopeka, premješten u logor u Novi izvor, a potom u logor Batković.
Ukupno je u nekoliko logora proveo 14 mjeseci.
Kad je 1993. godine u razmjeni stigao u Tuzlu, imao je 42 kilograma.
Nermin Dogić danas živi u Tuzli, ugledan je i vrijedan privatnik, drag prijatelj mnogim Tuzlacima, a posebno njegovim Zvorničanima.
Često ode u svoj Zvornik i Divič gdje hoda uzdignute glave. Nerjetko sretne svoje nekadašnje komšije i poznanike Srbe koji se, punih 30 godina pravdaju kako nisu znali. A znali su, kaže Nermin.
Svjestan je, kaže da nema pravde na ovome svjetu i poručuje da je jedina pravda pamćenje.
„Ako zaboravimo, doći će nam ponovo neki Šešeljevci, Arkanovci, Mladićevci, Miloševićevci... i uraditi nam isto. Takvi danas računaju na bošnjačko kratko pamćenje“, Nerminova je stalna poruka.
