Mnogo je pitanja u historiji ljudske misli na koja nikada nećemo dobiti odgovor. Jedno od njih nije pitanje o motivima koji su naveli ministra vanjskih poslova BiH da, uz link svog gostovanja na jednom podcastu, navede i jedno (po svemu sudeći apokrifno) zapažanje Imanuela Kanta o tračevima & istini. Naime, posve je jasno kako je došlo do te neobične situacije.
Svako ko je (barem krajičkom oka) pratio političku karijeru Elmedina Konakovića, u proteklih desetak-petnaest godina, mogao je uvidjeti da se radi o inteligentnoj osobi sa vrlo oskudnim općim znanjem. Kažem – inteligentnoj, jer se, s obzirom na raskošno neznanje (bar kada je u pitanju opća kultura), prilično dobro snalaziu politici.
Budući takvim, Konaković mi se nekoliko puta učinio sličnim glavnom junaku posljednjeg romana Thomasa Manna – Felixu Krullu, koji se, za relativno kratko vrijeme, čudesno uspinje na socijalnoj ljestvici, te od lakeja postaje ni manje ni više nego markiz, a sve zahvaljujući svojoj visprenosti i odvažnosti.
U brojne vještine, koje krase ovog književnog junaka, spada i to što umije na pravi način koristiti svoju oskudnu naobrazbu. Tako u jednoj epizodi, on fascinira svoje poznanike iz visokog društva pričajući im nešto (kontekstualno motivisano) o grčkom bogu Hermesu, pri čemu im ne odaje da je za to antičko božanstvo čuo samo koji minut ranije. Ostavljajući dojam polihistora, Krull svakako vara, jer nije polihistor. Ali prevara u ovom slučaju ne čini se toliko prevarom koliko ishodom čudesnog djelovanja slučaja-komedijanta i Krullove okretnosti.
Iako ga u naslovu svog romana Mann naziva varalicom (tj. hochstaplerom), Felix Krull se ne doima kao negativan junak. Njegove manipulacije su simpatične, a smisao im nije u tome da unesreće druge, već da pomognu samom Krullu da preživi, pa čak i da uživa u surovom svijetu u kojem se zatekao. On nije kriv što nije rođen kao plemić i što, osim nekoliko rečenica o Hermesu, ne zna ništa o grčkoj mitologiji. Ništa od toga nije ni važno samo po sebi. (Obrazovan čovjek može biti i zločinac). Važno je tek kao funkcija Krullove ličnosti: on postaje markiz zahvaljujući svojoj okretnosti.
Jedna od poenti Mannovog romana – ako dobri romani imaju poente – jeste da ljudi ne egzistiraju u vakuumu, pa se ni njihovo ponašanje ne može prosuđivati a priori. Lako je reći da je varanje loše, ali je (čak i ako pođemo od tog principa svejedno) nemoguće zaključiti da je varalica Felix Krull negativan junak. Naprotiv: on se čini kao pozitivan.
U navedenom smislu, Mannov roman se može shvatiti i kao polemika protiv etičkog formalizma, čiji je možda i najslavniji proponent u filozofiji upravo spomenuti Kant, sa svojim kategoričkim imperativom („djeluj tako da maksima tvog djelovanja može postati opći zakon“).
Prema Kantu, nedopustivo je ciljano iznositi neistinu (pa i obmanjivati), čak i ako imamo plemenitu namjeru i vjerujemo da ćemo lažući pomoći nekome. Kant primjećuje u polemici protiv Benjamina Constanta (O navodnom pravu na laž) da je sveta i bezuslovna dužnost govoriti istinu, u svim prilikama, pa čak i ako ćemo time nanijeti štetu sebi ili drugima.
