Umro je Joe Lieberman. U našoj javnosti je njegova smrt prošla skoro pa neopaženo. Telegram saučešća je uputio samo predsjednik Komšić. Denis Zvizdić se oglasio kratko, na društvenim mrežama, napisavši prezime pokojnika pogrešno (i ispravivši se, nakon što mu je skrenuta pažnja). Predsjednik Bećirović se (do ovog trenutka) nije oglasio, kao ni ministar vanjskih poslova.
Najčitanija dnevna novina u zemlji je donijela vijest pod naslovom: „Preminuo Džo Liberman: ‘Jastreb’ američke diplomatije i čvrsti zagovornik Izraela.“ U članku nema ni riječi o njegovoj vezi sa Bosnom i Hercegovinom. Na sličan način su o Liebermanovom odlasku izvijestili i drugi portali, sa izuzetkom Al Jazeere i Oslobođenja.
Reakcija naše političke i opće javnosti na vijest o smrti senatora Liebermana samo je jedan u nizu mnogih siptoma da smo izgubili kolektivnu memoriju, kao neophodan uslov postojanja političke zajednice.
Joe Lieberman je bio jedan od najvećih prijatelja ove zemlje i Bošnjaka, u trenucima kada smo se borili za goli opstanak. Od samog početka rata 1992. godine, sa senatorom Bobom Doleom, bio je najdosljedniji i najglasniji zagovornik skidanja embarga BiH na uvoz oružja.
Sjećanje na senatora Liebermana nije samo naš dug prema njemu, već i naš dug prema sebi. Jer razumijevanje političkog smisla njegove borbe u Senatu za BiH od izuzetnog je značaja za razumijevanje našeg aktuelnog stanja, npr. trenutnog sukoba Bidenove administracije i Brisela po pitanju tehničkih izmjena Izbornog zakona. Zato ću podsjetiti na nekoliko važnih momenata u iscrpnim debatama koje su se vodile tih, sada već davnih godina.
Krajem januara 1994. godine, tokom rasprave o godišnjem izvještaju State Departmenta, Lieberman i Dole su po ko zna koji put tražili od Senata da glasa o skidanju embarga. Lieberman je tada rekao da je ponosan što je jedan od prvih predlagača te mere, te da je razvoj događaja od 92. do 94. pokazao da svijet svjedoči „upornim diplomatskim neuspjesima“, koji su na koncu „neuspjeh zapadne civilizacije da zaustavi agresiju i genocid koji se vrši nad ljudima u Bosni zbog njihove vjere — samo zato što su muslimani“.
Žestoko se protiveći konformističkoj ocjeni da je rat u Bosni samo nastavak višestoljetnog etničkog sukoba, Lieberman je kazao da oni koji poznaju Bosnu znaju da se radi o multikulturalnom društvu, u kojem su oduvijek ljudi različitih vjera živjeli zajedno i našli formu suživota.
Naglasio je da je strateška odgovornost Zapada zaustaviti agresiju u Evropi, jer iskustvo prvog i drugog svjetskog rata pokazuje do kakvih posljedica može dovesti pasivan odnos. „Moramo danas poslati [podizanjem embarga] poslati poruku američkoj vladi, ali i otvoriti prostor za nadu ljudima u Bosni”, kazao je Lieberman, Demokrata, koji je prkosio demokratskoj vladi.
Tokom navedene debate, senator Dole je kazao da Amerika mora preuzeti liderstvo. Evropski pregovarači David Owen i Thorvald Stoltenberg su, kazao je, krenuli u otvorenu etničku podjelu Bosne, čime nagrađuju agresiju. „Priznajmo to konačno: Evropljani nikad nisu pokazali odlučnost da se suprostave drugorazrednoj oružanoj sili kojom upravlja Beograd; UN nije spreman da primijeni silu da provede rezolucije Vijeća sigurnosti o ‘zaštićenim zonama’.“ On je dodao da „nije u pitanju samo Bosna, već međunarodni poredak“.
Sa Liebermanom i Doleom se složio i tada mladi senator John Kerry, kazavši da je razgovarao sa donosiocima odluka u Londonu i Parizu. „Bio sam pogođen time što mi se činilo da je uvriježeno mišljenje među Evropljanima da oni ništa ne mogu poduzeti, i da to pitanje ne predstavlja vitalni interes za njih.“
U raspravu se uključio i tada senator, danas predsjednik Biden, dijeleći mišljenje spomenutih kolega. „Perverzan je stav Britanaca i Francuza da će, ako podignemo embargo, biti još više krvoprolića. Oni [britanske i francuske vlasti] su idioti“, kazao je Biden, ne birajući riječi.
„Naš neuspjeh da budemo lideri Zapadne alijanse u rješavanju krize u Bosni doveo je do krize identiteta i nestanka svrhe NATO-a“, kazao je. Dodao je da ako NATO ne može zaustaviti sukob u Evropi, onda se postavlja pitanje: „Što će nam?“
Uprkos svemu, Lieberman, Dole, Kerry, Biden i još nekolicina njihovih neistomišljenika ostala je u manjini u Senatu. Njihovi prijedlozi su odbijeni. Senat je pratio politiku Clintonove administracije.
Možda se marginalnost pozicije bosanskih prijatelja u Senatu najbolje vidjela u julu 1994. kada se ponovo raspravljalo o skidanju embarga.
Senator Sam Nunn kazao je da se lično ne slaže sa embargom, ali da je Vijeće sigurnosti UN-a šest puta, nakon što je Bosna postala nezavisna, ponovilo svoj zaključak, uz američki glas za, da embargo treba ostati na snazi u svim novonastalim državama (što bi uzgred trebali uzeti u obzir neki današnji komentatori koji tvrde da embargo nikad nije uveden Bosni, već bivšoj SFRJ).
Embargo je, kako će reći senator Nunn, greška, ali mora se poštovati kao međunarodna obaveza, jer bi njegovo unilateralno podizanje, kroz odluku Senata SAD-a, a ne kroz Vijeće sigurnosti, dovelo do enormnih implikacija. Npr. da li će iko više biti dužan poštovati sankcije uvedene Iranu, Iraku, Libiji ili ih može unilateralno kršiti.
Lieberman je kazao da se ne može porediti embargo protiv agresora (Iran, Irak, Libija) sa embargom protiv žrtve, tj. Bosne.
Nunnovu argumentaciju je ponovilo u svojoj diskusiji još nekoliko senatora, a Nancy Kaseebaum je kazala da bi podizanje embarga, bez saglasnosti Francuza i Engleza, moglo dovesti do „ozbiljnog rascjepa unutar NATO-a“.
Vođa demokratske većine u Senatu George Mitchell je tada otvoreno kazao da su za Ameriku važniji odnosi sa zapadnom Evropom i Rusijom, nego sudbina Bosne. Još jednom je odbačen prijedlog za podizanje embarga. Većina u senatu je bila anti-bosanska.
Godinu dana poslije, došlo je do velike promjene, te je Senat 26. jula 1995. godine konačno usvojio prijedlog Liebermana i Dolea.
Raspravljajući sa senatorima Christopherom Doddom i Thomasom Daschleom, koji su tvrdili da će podizanje embarga, bez saglasnosti Londona i Pariza, dovesti do dezintegraciije NATO-a, Lieberman je kazao da je jednostavno došlo vrijeme da Clintonova administracija mijenja politiku. Vrijeme ju je demantovalo.
Washington je, kako je podsjetio, od početka rata pratio politiku Pariza i London, što nije dovelo do mira. Naprotiv, situacija je postajala sve gora. „Dole i ja smo govorili — ako ne dignete embargo, Srbi će uzeti UN-ovo osoblje za taoce i napast će zaštićene zone. I to se desilo“, poentirao je Lieberman, nakon pada Srebrenice.
