"Bošnjačka i probosanska politika mora stati uz Amerikance, koordinisati politiku s njima, te se ne voditi za ignorantima koji ocjenjuju da je „Schmidtova odluka došla u nevrijeme“. Američki obračun s Dodikom mnogo je važniji za ovu zemlju od otvaranja pregovora sa EU".
Piše: Haris Imamović
Umro je Joe Lieberman. U našoj javnosti je njegova smrt prošla skoro pa neopaženo. Telegram saučešća je uputio samo predsjednik Komšić. Denis Zvizdić se oglasio kratko, na društvenim mrežama, napisavši prezime pokojnika pogrešno (i ispravivši se, nakon što mu je skrenuta pažnja). Predsjednik Bećirović se (do ovog trenutka) nije oglasio, kao ni ministar vanjskih poslova.
Najčitanija dnevna novina u zemlji je donijela vijest pod naslovom: „Preminuo Džo Liberman: ‘Jastreb’ američke diplomatije i čvrsti zagovornik Izraela.“ U članku nema ni riječi o njegovoj vezi sa Bosnom i Hercegovinom. Na sličan način su o Liebermanovom odlasku izvijestili i drugi portali, sa izuzetkom Al Jazeere i Oslobođenja.
Reakcija naše političke i opće javnosti na vijest o smrti senatora Liebermana samo je jedan u nizu mnogih siptoma da smo izgubili kolektivnu memoriju, kao neophodan uslov postojanja političke zajednice.
Joe Lieberman je bio jedan od najvećih prijatelja ove zemlje i Bošnjaka, u trenucima kada smo se borili za goli opstanak. Od samog početka rata 1992. godine, sa senatorom Bobom Doleom, bio je najdosljedniji i najglasniji zagovornik skidanja embarga BiH na uvoz oružja.
Sjećanje na senatora Liebermana nije samo naš dug prema njemu, već i naš dug prema sebi. Jer razumijevanje političkog smisla njegove borbe u Senatu za BiH od izuzetnog je značaja za razumijevanje našeg aktuelnog stanja, npr. trenutnog sukoba Bidenove administracije i Brisela po pitanju tehničkih izmjena Izbornog zakona. Zato ću podsjetiti na nekoliko važnih momenata u iscrpnim debatama koje su se vodile tih, sada već davnih godina.
Krajem januara 1994. godine, tokom rasprave o godišnjem izvještaju State Departmenta, Lieberman i Dole su po ko zna koji put tražili od Senata da glasa o skidanju embarga. Lieberman je tada rekao da je ponosan što je jedan od prvih predlagača te mere, te da je razvoj događaja od 92. do 94. pokazao da svijet svjedoči „upornim diplomatskim neuspjesima“, koji su na koncu „neuspjeh zapadne civilizacije da zaustavi agresiju i genocid koji se vrši nad ljudima u Bosni zbog njihove vjere — samo zato što su muslimani“.
Žestoko se protiveći konformističkoj ocjeni da je rat u Bosni samo nastavak višestoljetnog etničkog sukoba, Lieberman je kazao da oni koji poznaju Bosnu znaju da se radi o multikulturalnom društvu, u kojem su oduvijek ljudi različitih vjera živjeli zajedno i našli formu suživota.
Naglasio je da je strateška odgovornost Zapada zaustaviti agresiju u Evropi, jer iskustvo prvog i drugog svjetskog rata pokazuje do kakvih posljedica može dovesti pasivan odnos. „Moramo danas poslati [podizanjem embarga] poslati poruku američkoj vladi, ali i otvoriti prostor za nadu ljudima u Bosni”, kazao je Lieberman, Demokrata, koji je prkosio demokratskoj vladi.
Tokom navedene debate, senator Dole je kazao da Amerika mora preuzeti liderstvo. Evropski pregovarači David Owen i Thorvald Stoltenberg su, kazao je, krenuli u otvorenu etničku podjelu Bosne, čime nagrađuju agresiju. „Priznajmo to konačno: Evropljani nikad nisu pokazali odlučnost da se suprostave drugorazrednoj oružanoj sili kojom upravlja Beograd; UN nije spreman da primijeni silu da provede rezolucije Vijeća sigurnosti o ‘zaštićenim zonama’.“ On je dodao da „nije u pitanju samo Bosna, već međunarodni poredak“.
Sa Liebermanom i Doleom se složio i tada mladi senator John Kerry, kazavši da je razgovarao sa donosiocima odluka u Londonu i Parizu. „Bio sam pogođen time što mi se činilo da je uvriježeno mišljenje među Evropljanima da oni ništa ne mogu poduzeti, i da to pitanje ne predstavlja vitalni interes za njih.“
U raspravu se uključio i tada senator, danas predsjednik Biden, dijeleći mišljenje spomenutih kolega. „Perverzan je stav Britanaca i Francuza da će, ako podignemo embargo, biti još više krvoprolića. Oni [britanske i francuske vlasti] su idioti“, kazao je Biden, ne birajući riječi.
„Naš neuspjeh da budemo lideri Zapadne alijanse u rješavanju krize u Bosni doveo je do krize identiteta i nestanka svrhe NATO-a“, kazao je. Dodao je da ako NATO ne može zaustaviti sukob u Evropi, onda se postavlja pitanje: „Što će nam?“
Uprkos svemu, Lieberman, Dole, Kerry, Biden i još nekolicina njihovih neistomišljenika ostala je u manjini u Senatu. Njihovi prijedlozi su odbijeni. Senat je pratio politiku Clintonove administracije.
Možda se marginalnost pozicije bosanskih prijatelja u Senatu najbolje vidjela u julu 1994. kada se ponovo raspravljalo o skidanju embarga.
Senator Sam Nunn kazao je da se lično ne slaže sa embargom, ali da je Vijeće sigurnosti UN-a šest puta, nakon što je Bosna postala nezavisna, ponovilo svoj zaključak, uz američki glas za, da embargo treba ostati na snazi u svim novonastalim državama (što bi uzgred trebali uzeti u obzir neki današnji komentatori koji tvrde da embargo nikad nije uveden Bosni, već bivšoj SFRJ).
Embargo je, kako će reći senator Nunn, greška, ali mora se poštovati kao međunarodna obaveza, jer bi njegovo unilateralno podizanje, kroz odluku Senata SAD-a, a ne kroz Vijeće sigurnosti, dovelo do enormnih implikacija. Npr. da li će iko više biti dužan poštovati sankcije uvedene Iranu, Iraku, Libiji ili ih može unilateralno kršiti.
Lieberman je kazao da se ne može porediti embargo protiv agresora (Iran, Irak, Libija) sa embargom protiv žrtve, tj. Bosne.
Nunnovu argumentaciju je ponovilo u svojoj diskusiji još nekoliko senatora, a Nancy Kaseebaum je kazala da bi podizanje embarga, bez saglasnosti Francuza i Engleza, moglo dovesti do „ozbiljnog rascjepa unutar NATO-a“.
Vođa demokratske većine u Senatu George Mitchell je tada otvoreno kazao da su za Ameriku važniji odnosi sa zapadnom Evropom i Rusijom, nego sudbina Bosne. Još jednom je odbačen prijedlog za podizanje embarga. Većina u senatu je bila anti-bosanska.
Godinu dana poslije, došlo je do velike promjene, te je Senat 26. jula 1995. godine konačno usvojio prijedlog Liebermana i Dolea.
Raspravljajući sa senatorima Christopherom Doddom i Thomasom Daschleom, koji su tvrdili da će podizanje embarga, bez saglasnosti Londona i Pariza, dovesti do dezintegraciije NATO-a, Lieberman je kazao da je jednostavno došlo vrijeme da Clintonova administracija mijenja politiku. Vrijeme ju je demantovalo.
Washington je, kako je podsjetio, od početka rata pratio politiku Pariza i London, što nije dovelo do mira. Naprotiv, situacija je postajala sve gora. „Dole i ja smo govorili — ako ne dignete embargo, Srbi će uzeti UN-ovo osoblje za taoce i napast će zaštićene zone. I to se desilo“, poentirao je Lieberman, nakon pada Srebrenice.
Dodao je da je nedopustivo da NATO, kao najjača vojna alijansa na svijetu, mora tražiti odobrenje od birokrata u UN-u da uzvrati na napade na svoje snage za brzo djelovanje, koje su bile raspoređene u BiH.
Podržao ga je i Dole, kazavši Doddu i Daschleu: „Ne mislim da će se svijet raspasti, ako uradimo ispravnu stvar. NATO će se raspasti? Naši saveznici će nas napustiti? Mi smo lideri slobodnog svijeta!“
Senat je glasao za podizanje embarga. Clinton je, brinući o reakciji Evropljana, stavio veto na tu odluku. Ali je, nakon toga njegova administracija, intenzivirala svoje napore, i mjesec dana kasnije došlo je do vazdušnih udara na srpske položaje, a nedugo nakon toga zaključen je i Dejtonski sporazum. Podignut je embargo, a američka vlada je provela program naoružavanja vojske Federacije, kroz program Opremi i obuči.
Bila je to pobjeda politike, koju su zagovarali Lieberman, Dole, Biden, John Kerry, John McCaine i drugi. Oni će ujedno, na osnovu pozicije koju su profilirali u slučaju Bosne, postati vodeća imena američke vanjske politike u godinama koje su uslijedile, a njihovi suparnici (Mitchell, Dodd, Daschle, Nunn, Kassebaum…) su zaboravljeni.
Bosanski rat bio je povod re-definisanja uloge Amerike u svijetu, kao i svrhe samog NATO-a, u posthladnoratovskom sviijetu. Pitanje podizanja embarga je bilo pitanje: da li volja američkih institucija treba biti iznad rezolucija Vijeća sigurnosti UN-a, tj. preostalih globalnih centara moći?
Kako piše trenutni savjetnik američkog državnog sekretara Derek Chollet u svojoj knjizi o Dejtonu, da se rat u Bosni nastavio, NATO bi se pokazao besmislenim, što bi dovelo u pitanje njegovo širenje što je, kako naglašava Chollet, bio „najviši prioritet Clintonove vanjske politike“.
Kada su 1996. NATO trupe raspoređene u BiH, predsjednik Clinton je po prvi put uputio poziv bivšim članicama Varšavskog pakta i bivšim sovjetskim republikama da se priključe NATO-u. Bila je to geopolitička viša svrha američke intervencije u Bosni, koju su Biden, Lieberman, Dole i drugi prepoznali prije same Bijele kuće.
Ako je u slučaju Bosne, još uvijek bilo dilema koja je svrha NATO-a, te da li američka volja treba biti iznad volje UN-a, u slučaju Kosova nije više bilo nikakve dileme. Čak su se i Francuzi i Britanci slagali sa Liebermanom, Bidenom, McCainom i dr. koji više nisu bili manjinski, već dominantni glas u Senatu. Clinton ih je sada slijedio, bez zadrške.
NATO je intervenisao protiv Miloševićevog režima, sprečavajući genocid, a uz moralnu dimenziju, intervencija je ponovo imala i onu geopolitičku. Samo nekoliko mjeseci, nakon zaustavljanja rata na Kosovu, Mađarska, Poljska i Češka su ušle u NATO. (Indikativno da su ranije spomenuti senator Nunn i šef Pentagona William Peryy, koji su bili protiv unilateralnih američkih akcija u Bosni, bili i protiv proširenja NATO-a na Istok.)
Sve se mijenja nakon invazije na Irak, koju su Lieberman, Biden, Dole i „drugi bosanski jastrebovi“ podržali. Francuska i Njemačka su odbile učešće u invaziji, a tadašnji kancelar Schroeder i predsjednik Chirac su se, u aprilu 2003, našli sa Putinom u Sankt Peterburgu, kako bi izrazili neslaganje sa anglo-američkom invazijom, koja je izvršena bez saglasnosti Vijeća sigurnosti UN-a.
U godinama, koje su uslijedile, sve je više rastao skepticizam prema intervencionizmu, kakav su u slučaju Bosne i Kosova, a kasnije Iraka, zagovarali Lieberman, Biden i drugi. Izgledalo je da je Libija posljednji proplamsaj intervencionizma; Sirija je pokazala da svijet, u kojem se Amerikanci i NATO neće miješati, nije bolji, već gori. Sa Trumpovom administracijom, izolacionizam i anti-intervencionizam su doživjeli vrhunac.
Sve se još jednom, u korijenu izmijenilo, nakon ruske invazije na Ukrajinu. Biden u Ukrajini provodi politiku, kakvu je 90-ih u Senatu zagovarao, u slučaju Bosne. Ali se, kao i tada, suočava sa ogromnim otporima, prije svega u Kongresu.
Svjestan navedenih podjela unutar američke politike, koje su identične još od rasprave o embargu UN-a nametnutom Bosni, ujesen 2022. godine sam u obraćanju člana Predsjedništva BiH Šefika Džaferovića pred Generalnom skupštinom UN-a napisao da kao i u slučaju Bosne, sistem UN-a ni u Ukrajini nije u stanju da zaustavi rat, te da Vijeće sigurnosti, kao tijelo zaduženo za zaštitu međunarodnog mira i sigurnosti, nije u stanju da ispunjava svoje obaveze propisane Poveljom UN-a.
Bio je to zapravo argument, koji su Lieberman, Dole, Biden i drugi, iznosili povodom Bosne, pojašnjavajući da rezolucija Vijeća sigurnosti UN-a ne može biti iznad prava na samoodbranu, koje je Poveljom UN-a (čl. 51) zagarantovano svakoj napadnutoj zemlji; odnosno prava SAD-a da pomognu napadnutoj zemlji, ako im je to u interesu.
Navedeni dio obraćanja, prenijeli su Associated Press i Washington Post, što je i za mene bilo iznenađenje, ali sam razumio zašto su to uradili.
Od rata u Iraku, nakon čega je došlo do povlačenja NATO snaga iz BiH, te se postepeno smanjivala uloga OHR-a, Evropska unija se sve više približavala Rusiji, te se distancirala od američkog intervencionizma. Najveći zagovornik anti-intervencionističke politike u BiH je bila Angela Merkel.
Ministar vanjskih poslova u njenoj vladi, a danas njemački predsjednik Frank-Walter Steinmeier je 2007. godine napisao: „Rusija je nezamjenjiv partner od strateškog značaja za EU. Panevropski mirovni poredak i trajno rješenje važnih sigurnosnih problema, od Balkana do Bliskog Istoka, mogu biti ostvareni samo uz Rusiju, nikako bez nje niti protiv nje.“
Navedeni period evropsko-ruskog saveza (protiv OHR-a i američkog intervencionizma) obilježilo je političko jačanje Milorada Dodika i njegovo secesionističkog projekta u BiH. Činilo se da se s ratom u Ukrajini, Evropljani udaljavaju od Rusa i ponovo približavaju Americi (što je geopolitička viša svrha tog rata).
Bio sam među kojima koji su se radovali takvom ishodu, na globalnom planu, jer sam vjerovao da će se međunarodni odnosi nužno preliti i na stanje u Bosni i Hercegovini. Naročito, nakon što je njemačka ministrica vanjskih poslova Annaelena Baerbock, varirajući Steinmeierove riječi, kazala da evropski sigurnosni interesi ne mogu biti ostvareni u saradnji s Rusijom.
Kada je Rusija prestala biti članica PIC-a, a OHR na američki poticaj počeo ponovo da interveniše, vjerovao sam da dolazi bolje vrijeme za našu zemlju. Da se stvari u Bosni i Hercegovini neće mijenjati tako lako, pokazao je i slučaj tehničkih izmjena Izbornog zakona, koje je donio OHR, uz podršku Washingtona, a uz protivljenje Brisela i Moskve. Jedina svijetla činjenica jeste distanciranje Berlina i Haga od saopćenja Evropske komisije, što ukazuje da birokrati ne odražavaju nikakav konsenzus EU o stanju u BiH.
Podrškom Schmidtovoj intervenciji u Republici Srpskoj, te gašenjem računa nosiocima Dodikovog režima, Bidenova administracija je gurnula prst u oko secesionistima, te pokazala odlučnost da ide u obračun s njima. Razlika između trenutne i ranijih kriza jeste što su u ovu Amerikanci ušli svjesno. Nisu uvedeni, protiv svoje volje, kao 2019. u raspravi o ANP-u, ili 2021. kada je Inzko samostalno proglasio svoj zakon.
Preostalih nešto manje od godinu dana Bidenovog prvog mandata predstavlja historijsku šansu za ovu zemlju da konačno krene u oslobađanje od Dodika. Ne znam hoćemo li uspjeti, ali nikad nismo imali bolju šansu.
Zato bošnjačka i probosanska politika mora stati uz Amerikance, koordinisati politiku s njima, te se ne voditi za ignorantima koji ocjenjuju da je „Schmidtova odluka došla u nevrijeme“. Američki obračun s Dodikom mnogo je važniji za ovu zemlju od otvaranja pregovora sa EU, te Trojka ne smije, u dosluhu sa Sattlerom, raditi protiv SAD-a, kao što je to činila, odlazeći u Bakince, čime je odložila i zamalo spriječila eskalaciju između Amerikanaca i Dodika.
Isto tako, SDA treba da se nedvosmisleno odluči da ne prihvata Dodikov poziv u vlast, što nismo dosad vidjeli. Potrebno je da sve probosanske snage stanu uz Amerikance, Nijemce, Nizozemce i Britance, nasuprot Dodika i onih krugova u međunarodnoj zajednici koji u BiH imaju istu poziciju kao i Moskva.
