Najprije, u knjizi Michela Eltchaninoffa U glavi Vladimira Putina, gdje autor podsjeća na prizor, koji danas izgleda nevjerovatno. Godina je 2004. i Putin se, na svečanom otkrivanju spomen-ploče Kantu u ruskom gradu Kalinjingradu (nekada njemačkom Koeningsbergu), susreće sa tadašnjim njemačkim kancelarom Gerhardom Schroederom.
Piše: Haris Imamović
U proteklih nekoliko sedmica, u nizu nepovezanih sadržaja, naišao sam na Kantovo ime, uz koje je gotovo svaki put, kao opće mjesto, spomenuto njegovo učenje o vječnom miru.
Najprije, u knjizi Michela Eltchaninoffa U glavi Vladimira Putina, gdje autor podsjeća na prizor, koji danas izgleda nevjerovatno. Godina je 2004. i Putin se, na svečanom otkrivanju spomen-ploče Kantu u ruskom gradu Kalinjingradu (nekada njemačkom Koeningsbergu), susreće sa tadašnjim njemačkim kancelarom Gerhardom Schroederom.
Putin kao kantovac
U govoru, na toj manifestaciji, Putin podsjeća na Kantov kratki spis O vječnom miru, u kojem su pobrojani uslovi pod kojima bi bilo moguće predvidjeti postepeno iščeznuće ratova. Među uslovima je i republikanski ustav, pomoću kojeg bi narodi sprečavali ratne avanture svojih vlasti.
”Podsjetiću”, veli Putin u tom govoru, “da je Kant bio kategorički protiv rješavanja međuvladinih sporova ratom. […] Vjerujem da naše pokoljenje može i mora ostvariti Kantova predviđanja. Isto kao što se njegovo učenje o podjeli vlasti ostvarilo u našem svakodnevnom životu, moramo i možemo da ostvarimo njegovo učenje o načinu rješavanja sukoba u međunarodnoj areni pomoću miroljubivih sredstava.”
Danas, ova Putinova vjera u pobjedu vječnog mira ima ironijsku dimenziju, s obzirom na invaziju koju je Rusija pokrenula protiv Ukrajine. Nju otkriva Eltchaninoff komentarom da se čini kako je ruski predsjednik danas manji kantovac nego što je nekad bio. Ali navedena izjava 2004. bila je korisna, budući izrečena u svrhu kritike američke invazije na Irak, kojoj su se Moskva i Berlin usprotivili.
Također, kako primjećuje autor knjige, Kantovo učenje o vječnom miru, pojmljeno kao predskazanje “kraja historije” i pobjede liberalne demokratije, bilo je opće mjesto u prvoj deceniji nakon pada komunizma. Riječju, Putinovo referisanje na Kanta i teoriju vječnog mira bilo je upravo ono što je najviše godilo zapadnom liberalnom uhu. Iz današnje perspektive zvuči nemoguće da je Putin ikada vjerovao u navedeno učenje, ali ko zna: kako ljudi zaista povjeruju u fikcije, koje su im politički korisne u datom trenutku, možda je i on privremeno povjerovao.
Joschka Fischer i Ali Larijani kao čitaoci Kanta
Nedugo, nakon što sam pročitao Eltchaninoffljevu knjigu, naišao sam na izjavu bivšeg ministra vanjskih poslova Njemačke i lidera Zelenih Joschke Fischera, u kojoj zagovara naoružavanje Evrope, uključujući i proširenje nuklearnog arsenala. Svjestan da se ovo kosi sa stajalištima, koja je kao gorljivi pacifista, imao u mladosti, Fischer je kazao: “Predugo smo se držali iluzije o navodnom vječnom miru u Evropi.” Dakle, ponovo referenca na Kanta.
Sada već davne 2004, Putin je na zajedničkoj pres-konferenciji sa Fischerom u Moskvi, spomenuo autora učenja o vječnom miru, nastojeći da stekne naklonost Fischera i njemačke javnosti. Danas, 22 godine kasnije, Fischer kaže da je to učenje, u koje je nekad vjerovao, iluzija.
Možda bi najbolji opis smjene epohe bio da se nekadašnja kolektivna uvjerenja prepoznaju kao iluzije, te se zamijene novim, koja će također nekada biti otpisana kao anahronizam.
Taman što sam bio zaboravio na Putinovo i Fischerovo spominjanje Kanta, prije nekoliko dana, u intervjuu za !Odgovor, visokopismeni bh. diplomata Osman Softić je kazao: “Evropa se enormno naoružava. Evropa više nije ona kantovska Evropa, Evropa mira, pacifizma, koju poznajemo.”
U konačnici, nakon što je počeo rat u Iranu, naročitu pažnju međunarodne javnosti je izazvao Ali Larijani, jedan od čelnih ljudi u sigurnosnom sistemu Irana. Larijani, koji je prije nekoliko dana ubijen u američko-izraelskim zračnim napadima, postao je poznat prije svega što je doktorirao na temu Kanta. S obzirom na to kroz šta Iran trenutno prolazi, često se, uz Larijanijevo i Kantovo ime, spominje učenje potonjeg o vječnom miru, ponovo kao jedna iluzija.
Unutrašnjom demokratizacijom država do svjetskog mira
U raspravi Zum ewigen Frieden, koja se kod nas prevodi kao Vječni mir, Kant utvrđuje načela, koja bi dovela do postepenog približavanja univerzalnom miru.
Kao i Thomas Hobbes, on polazi od toga da je rat - prirodno stanje. “Prirodno stanje”, veli Kant, “među ljudima koji žive jedan do drugog nije stanje mira, nego, naprotiv, ratno stanje, tj. premda se neprijateljstvo stalno ne javlja, ipak ono stalno prijeti. Mirovno stanje treba dakle stvoriti.”
Kao što pojedinci prevazilaze izvorno stanje, u kojem je na djelu rat svih protiv svih, tako što iz bezakonja prelaze u zakonsko, ustavno stanje, tako je i sa narodima.
“Pojedinac (ili narod)”, veli on, “u golom prirodnom stanju oduzima mi tu sigurnost i on me vređa već samim tim stanjem ukoliko živi pored mene, vređa me bezakonitošću svog stanja, pa ma i ne preduzimao na djelu ništa protiv mene. On me stalno ugrožava, te ja mogu da ga prinudim ili da sa mnom stupi u zakonski odnos ili da se ukloni iz mog susjedstva.”
Tako je po Kantu i sa narodima: u bezakonju, oni nužno idu ka ratu, a jedini način da se osigura mir jeste da uđu u zakonski odnos.
Kant dalje kaže da će do prelaska iz međunarodnog bezakonja u poredak doći kroz preobrazbu unutrašnjeg uređenja država. Tačnije, tako što će ustav u svakoj državi vremenom postati republikanski, a to, po Kantu, znači da su svi građani države slobodni i jednaki pred zakonom, te da je u državi izvršna vlast odijeljena od zakonodavne.
Riječju, unutrašnja demokratizacija država će postepeno voditi ka vječnom miru, a taj mir će, po Kantu, imati formu federativne zajednice slobodnih država (u čemu će mnogi kasnije vidjeti anticipaciju ideje UN-a ili, na regionalnom nivou, Evropske unije).
”Republikanski ustav”, veli Kant, “(…) sadrži u sebi i nadu da će dovesti do željene posljedice - do vječnog mira. A evo iz kojih razloga. Traži se (kao što je to po ovom ustavu jedino moguće) prilikom glasanja ‘za rat ili protiv rata’ saglasnost svih građana, onda nema ništa prirodnije no to da će oni dobro promisliti prije nego što se upuste u tako opasnu igru da svojim glasovima sebi nametnu sve patnje rata, a to je da sami ratuju, da plaćaju ratne troškove svojom vlastitom imovinom”, itd.
Dakle, Kant vjeruje da građani, ako im se prepusti odlučivanje, neće hrliti u rat, kao što hrle nerepublikanske vlasti.
”Po ustavu koji nije republikanski”, veli dalje Kant, “i gdje podanik nije građanin, rat je najprostija stvar na svijetu. Jer tamo vrhovna glava nije drug u državi nego sopstvenik države, te on zbog ratova ne trpi ni najmanje nestašice na svojim gozbama i u lovu, u dvorcima i na dvorskim svečanostima i sl.”
Stoga, kaže Kant dalje, monarh “može da zaključi rat i zbog najmanjih trica, kao kakav veseli izlet, a radi pristojnosti rado će prepustiti njegovo opravdanje diplomatskom koru koji je u svako vrijeme na to spreman”.
(Navedeni opis neodoljivo podsjeća na trenutnu situaciju u vezi s ratom u Iranu, koji je američki predsjednik, kao kakav monarh, zamislio kao veseli izlet, a opravdanje rata je prepustio svojim korifejima. Jedini problem je u tome što Kant govori da takav poredak stvari priliči nerepublikanskim sistemima, a Sjedinjene Države su republika. Ili su kao i Rim, ne mijenjajući republikansku formu, postale imperija gdje je ukinuta podjela vlasti?)
U svakom slučaju, na navedenoj dihotomiji - da su autoritarni režimi skloniji ratu od republikanskih (demokratskih) - izgrađena je teorija, koja je dominirala tokom prve dvije decenije nakon pada Berlinskog zida - democratic peace theory. Ova teorija, koja je u suštini samo prerada Kantovog spisa, kaže da liberalne demokratije ne ratuju među sobom, te da što više država bude imalo liberalnodemokratsko uređenje, sve će manje biti ratova, dok u konačnici ne iščeznu.
Međutim, u novije vrijeme - a usljed pada relativne moći SAD-a u svijetu, i promjene međunarodnog poretka iz unipolarnog u multipolarni - navedena teorija je izgubila kredibilitet. Prije svega, zbog rasta prije svega kineske, a zatim i ruske moći, te pada američke, potkopana je vjera u neprestano širenje liberalne demokratije, odnosno u nastanak vječnog mira tim putem.
Hegel kao ofanzivni realist
Za razliku od Kanta, Hegel je na Francusku revoluciju gledao sa više skepse, naročito nakon Terora, te nije povjerovao da će države svijeta, postajući republike, postepeno se približavati stanju vječnog mira.
U Osnovnim crtama filozofije prava (par. 324), Hegel i izravno kritikuje Kantovo učenje.
”Vječni mir se”, veli Hegel, “često zahtijeva kao ideal u koji bi čovječanstvo moralo dospjeti. Kant je tako predlagao jedan savez vladara koji bi trebalo izgladiti sporove država, a Sveta alijansa je imala namjeru da bude otprilike takav institut. Samo država je indvidua, a u individualitetu je bitno sadržana negacija. Ako se, dakle, jedan broj država i učini porodicom, onda ovo udruženje kao individualitet mora sebi kreirati jednu suprotnost i proizvesti neprijatelja.”
Dakle, jedna “porodica država” može biti u međusobnom miru, samo kroz antagonistični odnos spram neke neprijateljske države ili “porodice država”. Time je ujedno isključena mogućnost svjetske federacije. Cinik bi rekao da su Putin, Joschka Fischer, Larijani i brojni drugi povjerovali u Kantovo učenje samo zato što nisu čitali Hegela.
Iako se padom Berlinskog zida, kada je američka republika ostala jedina supersila, činilo da historijski razvoj daje za pravo Kantu - iako je, uzgred, on kazao kako federacija mira koju zamišlja nije isto što i globalna hegemonija jedne države - nakon raspada unipolarnog poretka, stječe se dojam da historija daje za pravo Hegelu.
Kao što je Svetu alijansu držala na okupu opasnost od (obnove) Napoleonove Francuske, tako je i Ujedinjene nacije na okupu držao njemačko-japanski neprijatelj i čim ga je nestalo Vijeće sigurnosti se raspalo na rivalske tabore predvođene SAD-om i Rusijom. Isto tako i Evropsku uniju, čiji su zapadni i istočni dio prije ruske agresije na Ukrajinu bili duboko polarizirani, integriše i na okupu drži ruski neprijatelj.
Ne samo svjetska, već i evropska federacija slobodnih država, bez rata sa Rusijom, nužno će se podijeliti na individualitete, koji se međusobno nadmoćavaju: Nizozemska, Luksemburg, Francuska, itd. se ujedinjuju u nastojanju da nametnu liberalne vrijednosti Mađarskoj, Slovačkoj, Poljskoj, itd, koje pak to vide kao ugrožavanje svog suvereniteta i pružaju otpor.
Ako je, u međunarodnim odnosima, Kantovom učenju analogna demokratska mirovna teorija, onda je Hegelovom učenju, po kojem je svjetska historija posljednji sud (par. 340), analogna teorija ofanzivnog realizma, po kojoj države ulaze u natjecanje za regionalnu i u konačnici svjetsku dominaciju, nalazeći u negaciji drugog uslov vlastitog opstanka, odnosno sigurnosti.
To ne znači da je Hegelova preporuka državama da hrle u rat, već da je njihovo međusobno natjecanje neizbježno, te da ono ne može uvijek držati pod kontrolom i prelazi u oružani sukob. Hegelova poenta je da demokratizacija to neće spriječiti i u našem historijskom trenutku je uvjerljivija nego ikad.
Između dvije države, veli Hegel, može postojati samo “izabrani sudac” ili posrednik, izabran od posebnih volja. To je kao da suprotstavljene strane u građanskom postupku imaju slobodu da biraju sudiju. Ako imaju tu slobodu, onda imaju i slobodu da ne poštuju njegovu presudu. Da je tako u slučaju država, pokazuje nemoć međunarodnih sudova da provedu svoje naloge, u pogledu Ukrajine, Gaze, Irana, itd.
”Kantova predstava nekog vječnog mira”, veli Hegel (par. 333), “putem saveza država, koji izravnava svaki spor, i koji kao moć, priznata od svake pojedine države, otklanja svaku nesložnost, pa time onemogućuje odluku ratom, pretpostavlja saglasnost država (sic!), koja bi se osnivala na moralnim, religioznim ili drugim temeljima i obzirima, uopće uvijek na posebnim suverenim voljama, a na taj način ostala bi opterećena slučajnostima.”
Zasebnost volja (suvereniteta) zasebnih država prepreka je nužnosti mirnog rješavanja sporova. Zato se, zaključuje Hegel, “spor država, ukoliko posebne volje ne nađu sporazum, može odlučiti samo ratom”.
Od Svete alijanse do UN-a
Kantov spis se smatra anticipacijom Ujedinjenih nacija, kao federativne zajednice slobodnih država, okupljenih s ciljem očuvanja mira. Međutim, vrlo brzo se pokazalo da je UN u stanju ispuniti vlastitu svrhu samo u rijetkim prilikama, tj. kada je to u interesu najvećih vojnih sila, članica Vijeća sigurnosti, odnosno kad su one, vođene svojim, partikularnim interesom, spremne iskoristiti vlastitu moć u tu svrhu.
Ujedinjene nacije pokazuju svoju irelevantnost u aktuelnim sukobima u Ukrajini i Iranu, ranije u Gazi, a nama je njihova nemoć poznata kroz slučaj “sigurne zone” Srebrenice. Zanimljivo je da je naša javnost, uprkos tome, opsjednuta zasjedanjima u UN-u, kao da je vjeruje da se tamo zaista donose neke važne odluke, u pogledu rata i mira.
Gajeći jednu, rekao bih, hegelovsku skepsu prema ideji svjetske federacije, najveći američki IR mislilac 20. stoljeća George Kennan je, nakon konferenciji u Dumbarton Oaksu 1944, ocijenio UN nesvrsishodnim, a u Memoarima citira memorandum u kojem iznosi svoje argument.
“Cijela zamisao”, veli on tu, “o stvaranju organizacije međunarodne sigurnosti počiva na jednostavnom zaključku da treba samo strogo očuvati status quo i više neće biti ratova u Evropi i da će evropski problem biti riješen, koliko se to tiče naše zemlje.”
Kennan dalje primjećuje da je taj zaključak “počivao u osnovi Svete alijanse, Lige naroda i mnogih drugih političkih struktura što su ih podigli narodi koji su bili zadovoljni trenutnim međunarodnim poretkom i nisu željeli nikakve promjene”.
Međutim, zaključuje on, “čim se ova ili ona velika sila zainteresirala da se takav status quo preinači, nijedna od tih paktovskih struktura nikad nije mogla spriječiti takvu preinaku”.žKennan podcrtava da je promjena u samoj biti međunarodnog poretka, zbog čega je težnja da se ona zaustavi - iluzorna.
“Jedna međunarodna organizacija”, veli on dalje, “za očuvanje mira i sigurnosti ne može zamijeniti dobro zasnovanu i realističnu vanjsku politiku. Što više mi zanemarimo vanjsku politiku, zaokupljeni stvaranjem nekakvog legalističkog sistema za očuvanje statusa quo, to će se brže i žešće taj sistem razbiti u komade pod pritiskom stvarnosti međunarodnog života”.
On zaključuje da koncepcija zakonitosti u međunarodnom životu, ma koliko bila plemenita, “ne može zamijeniti snagu” od koje će nastaviti zavisiti međunarodna struktura.
Međunarodno pravo: Isti tekst koji se stalno mijenja
Iako se UN od osnivanja pokazao nedjelotvornim, pravila utvrđena u njegovoj povelji, prije svih zabrana agresije, često su služila Amerikancima kao opravdanje njihovih nastojanja da spriječe pojavu regionalnih hegemona diljem svijeta. Zato su SAD uglavnom podržavali poštovanje tih pravila, te podržavali zemlje, koje su se suočavale sa agresijom Rusije i drugih jačih država, iako su ih, naravno, i SAD povremeno kršili pravila UN-a (Vijetnam, Irak, itd.).
Izvor djelovanja SAD-a nije bio u želji da se poštuju pravila, već u pravila bila uglavnom u američkom interesu, a on je nalagao sprečavanje pojave država, kakve su bile Njemačka i Japan u Drugom svjetskom ratu, jer bi one, osiguravši dominaciju u vlastitom okruženju, bile u stanju projektovati moć na područje zapadne hemisfere, ugrožavajući status SAD-a kao jedine svjetske sile, koje može projektovati moć i daleko od svog susjedstva.
Međutim, SAD-u su navedena pravila išla u prilog, dok su bile jedna od dvije velike sile u svijetu (za vrijeme hladnog rata) ili jedina sila u svijetu (od kraja hladnog rata do 2017). Međutim, danas kada je njihova relativna moć pala, te osim njih u međunarodnom sistemu postoje još dvije velike sile (Kina i Rusija) i čitav niz srednjih sila (Iran, Indija, Njemačka, Brazil, Turska, itd.), pokazuje se sve veća netrpeljivost SAD-a prema tim pravilima i sklonost ka unilateralnom nezakonitom djelovanju, što vidimo na primjeru Irana, Gaze, Venecuele, Grenlanda, itd.
Riječju, u uslovima multipolarnog svijeta, američki imperijalizam postaje vulgarni i svoje djelovanje objašnjava isključivo vlastitom sebičnošću, ne pozivajući se na univerzalna pravila. Zapanjujuće je da u takvom kontekstu, sve što ima ponuditi naša politička elita kantovska vjera da ćemo ulaskom u EU i NATO konačno dosegnuti vječni mir i kraj historije. S tim u vezi treba podsjetiti da je dobar dio naše javnosti i 1992. vjerovao da će nas članstvo u UN-u spasiti od agresije. Niko ne postavlja pitanje, kako preživjeti ako se naši snovi, kojim slučajem, ne ostvare.
U svijetu kakav jeste, naša opsjednutost Ujedinjenim nacijama i multilareralizmom generalno, naše držanje lekcija o pravilima, međunarodnom pravu, EU standardima, itd, predstavlja zanesenjačko ponašanje i onu idealističku politiku koja, često iz najboljih motiva, na kraju samo uvećava, umjesto da umanjuje, stepen nasilja. Kako Kennan kaže, takav diskurs ne može zamijeniti realističnu vanjsku i sigurnosnu politiku, koja nam je potrebna koliko hljeb i vazduh.
