Piše: Damir Rastoder
Od početka raspada Jugoslavije Hrvatska i Srbija su bile arhineprijatelji, što je rezultiralo i ratom, čiji ishod nije umanjio antagonizme između dvije zemlje. Dapače,broj otvorenih pitanja između Beograda i Zagreba je samo rastao, a dolazak na vlast u Srbiji Aleksandra Vučića, odnose je dodatno zakomplicirao, imajući u vidu njegovu političku prošlost i zalaganje za Veliku Srbiju, čije bi granice dosezale do linije Karlobag - Ogulin - Karlovac - Virovitica. Njegov čuveni ratno-huškački govor iz Gline 1995. i danas se uzima kao dokaz pretenzija prema hrvatskom teritoriju, od kojeg se Vučić nikad nije ogradio.
Jedina stvar oko koje je postojalo saglasje Beograda i Zagreba, od devedesetih do danas, bilo je pitanje Bosne. Složni su da ne treba da postoji. Bar u sadašnjim granicama. Oba susjeda bi "svoj" dio tuđe zemlje. Milom ili silom, svejedno.
Od nedavno, svjedoci smo, postoji još jedna sličnost, između Srbije i Hrvatske. Obje zemlje klize u autoritarne režime zahvaljujući ljudima koji ih vode, Aleksandru Vučiću i Andreju Plenkoviću. Ruku na srce, Vučićev režim nema pandana u čitavoj Evropi. To je neka kombinacija Putina, Orbana i Kaćinskog.
Hrvatska je u demokratskom smislu pet kopalja ispred u poređenju sa Vučićevom Srbijom.
Ali ono što budi posebnu pažnju jeste neviđena transformacija Andreja Plenkovića od briselskog dobrog đaka do hrvatskog Vučića.
Možda se ova paralela, na prvo čitanje, učini i suviše pretjeranom.
Čak i radikalnom i neutemeljenom. Nesumnjivo, Plenković djeluje uglađenije, racionalnije, pristojnije, umjerenije, jednom riječju, civiliziranije.
Tako je bar izgledalo.
A onda je sa svakim svojim javnim nastupom ili potezima pokazivao izrazite autoritarne tendencije.
Već pri sastavu svog kabineta bilo je jasno da želi vladu od slabih, neharizmatičnih i anemičnih ličnosti i političara, koji ga ni na koji način ne mogu ugroziti.
Zvuči poznato, svakako.
