Lešinarska politika između “respiratora ubica” i “tramvaja smrti”.
Piše: Avdo Avdić
Ako su Fadilovi respiratori bili ubice, onda je i Štetin tramvaj – ubica. Ako ste svaku smrt u koroni koristili za obračun sa vlastima, onda se nemate pravo buniti kada smrt u vašem mandatu postane politička činjenica za obračun sa vama koji ste na vlast došli gazeći mrtve. Iako je istina uglavnom drugačija od impresije.
Adnan Šteta jest jednako sarajevski tramvaj. Upravo je ovaj SDP-ov kantonalni ministar saobraćaja o sebi gradio mit čovjeka koji je, nakon nekoliko decenija, obnovio sarajevsku prugu i vozni park Grasa. Taj posao je, dakako, jedna od rijetkih pozitivnih stvari koje su se desile tokom mandata sarajevske Trojke. No, predimenzioniranje ovog uspjeha na kraju se obilo o glavu čovjeku koji se sam vezao za sarajevski tramvaj. Jer ako je Adnan Šteta jest jednako sarajevski tramvaj u pozitivnom smislu, onda je i nesreća sarajevskog tramvaja jest jednako Adnan Šteta. Predimenzioniranjem svoje uloge u procesu nabavke tramvaja, Adnan Šteta je nesvjesno predimenzionirao i svoju ulogu u nesreći koja je odnijela jedan mladi život i trajno oštetila jedan još mlađi.
I ono što su uradli dobro, lideri Trojke su uništili predimenzioniranjem svojih zasluga. Elmedin Konaković, treba biti iskren, mnogo je energičniji ministar vanjskih poslova od svoje prethodnice SDA-ove Bisere Turković. Ali Konaković je svaki svoj sastanak predimenzionirao. Svoju ulogu je predimenzionirao. Velike riječi kojima je isticao sebe i svoje vanjskopolitičke akcije raspršile su se onog dana kada je Milorad Dodik sa svojom svitom ušao u Bijelu kuću. Tog dana su zakočili svi bageri koje je pominjao, nestali su i oni kontakti kojima se hvalio. Milorad Dodik, čovjek bez ikakve službene funkcije, bez diplomatskog pasoša, ušetao se u Bijelu kuću. Elmedin Konaković to nije uspio tokom četiri godine svog mandata. I Dodikov ulazak u Bijelu kuću postao je još veći i bitniji zbog toga što su Konaković i od njega još gori Denis Bećirović predimenzionirali svako fotografiranje u prolazu sa bilo kojim svjetskim zvaničnikom. Poistovjećivanje termina “trefili se” sa sintagmom “sastali se” nanijelo je najveću političku šteti vanjskoj politici BiH. Prvo, odvojilo je društvo od realnosti. A onda to društvo nije u stanju realno sagledati ni poteze koji mu ne idu u prilog.
Federalni ministar unutrašnjih poslova, ali i mediji koji su ih pratili u stopu, od Specijalne jedinice FUP-a napravili su “mitsko biće” koje je najjače na svijetu. Uljuljkani u lažnu sliku o sebi federalni specijalci se nisu posebno ni pripremali za takmičenje u Dubaiju. I tamo su doživjeli debakl. Taj debakl ne bi bio ni registriran da prethodno o toj jedinici nije stvoren “mit nepobjedivosti”. S prvim rezultatom u Dubaiju, koji ne mora biti dokaz nesposobnosti, Specijalna jedinica FUP-a je postala predmet ismijavanja. Zašto? Zato što je prethodno bila predimenzionirana njihova moć koja je, potom, pripadnike te jedinice dovela u situaciju da misle da mogu pobijediti i ako se ne spremaju. A to niko ne može.
Izlazak nekoliko hiljada ljudi na proteste u Sarajevu, jeste pozitivna stvar ako gledamo iz perspektive građanskog aktivizma. Ali protiv koga su protesti usmjereni? Ne može se ovakva nesreća knjižiti Vladi Kantona Sarajevo. Baš kao što ni za smrt Dženana Memića i onih koji su podlegli pod pritiskom korona virusa nije mogla knjižiti Novaliću, Izetbegovićima ili nekome nekome trećem. Politička odgovornost je jedno. Krivična je sasvim drugo. Nije Adnan Šteta ni prvi niti zadnji koji neće odstupiti zbog toga što je u njegovom resoru “pala mrtva glava”. No, kadrovima Trojke se vraća upravo ono što su oni “patentirali”. Prvo – knjiženje svake mrtve glave – vlastima. I drugo, predimenzioniranje svakog dobro urađenog posla.
Nije Adnan Šteta sarajevske tramvaje i prugu nabavio i obnovio svojim parama. Učinio je to budžetskim novcem. Ali taj Adnan Šteta je sebi pripisao svaku zaslugu za nabavku tih tramvaja. I sada se je došla prva faktura. Ljudskom krvlju opečaćena.
