Jezivo svjedočanstvo Đuzine kuće: Zločin bez kazne!

U jednoj od ispovjesti datih istraživačima lokalne Komisije za istraživanje ratnih zločina, neposredno nakon oslobađanja logora osamnaestogodišnja A. A. je  ispričala je da su je u improviziranoj javnoj kući, tokom pet noći silovali po trojica srpskih vojnika.  

Dvadesetogodišnja J. F. koju su, također silovali svakog dana boravka u logoru, svjedočila i ubistvu svog oca.

„Ocu su prvo odrezali uši a zatim su mu prerezali grlo. Onda su njegovo krvavo tijelo, jednostavno, izbacili iz kuće.

Nisam se smjela pomjeriti. Suze teku za babom, a ne smijem ništa da kažem.

Bilo mi je dopušeteno da ostanem u kući svojih roditelja, ali su svake noći dolazili po mene i odvodili me u javnu kuću.

Poslije svega, užasno se stidim. Ne znam kako da gledam u oči svoje komšije, rodbinu ...“, kazala je, između ostalog, u svojoj ispovjesti J. F.

Zadavljena kćerka

Pedesetogodišnja H.F. ispričala je da joj je u logoru, nakon što su je silovali, zadavljena njena sedamnaestogodišnja kćerka.

Kada su ušli u kuću našli su je na jednom ležaju, s rukama na vratu na kome su se vidjeli tragovi davljenja.

Inače, desetine ispovjesti zarobljenih muškaraca, žena i djevojaka koji su pretrpjeli torture logora Liplje, svjedoče o monstruoznosti iživljavanja silovatelja nad njima, njihovim životinjskim nagonima u ponašanju, premlaćivanju logoraša, poniženjima, mržnji koju su demonstrirali prema njima kao muslimanima.

Jedna od djevojaka, po imenima je nabrojala silovatelje koji su, uglavnom,  dolazili iz susjednih srpskih sela od kojih su neki, čak, bili njihovi školski drugovi, prijatelji i kolege njihovih očeva.

„Naši prvi silovatelji bili su naše komšije. To su bili Vojo, Petko, Đuro, Svetko, Mijat, Sredoje zv.Sredo iz Kulića, Predrag i Nenad zvani Nešo iz Jeremića, Ljubinko, Ilija, Zoran, Dušan, Slavko iz Gligora, muzičari Ljubiša i Dragiša koji i danas žive u Borini kod Banje Koviljače, a koji su prije agresije svirali po našim svadbama. Zatim Vojin zvani „Kuja“, Zoran koga smo zvali „Crni“.

Imamo spisak tih svih ljudi i još se nadamo da će se naći neki tužilac ili sudija da ih ispita i privede pravdi“, stoji u pisanim izjavama koje su žrtve dale istražiteljima.

Inače, još se prepričavaju događaji vezani za oslobađanje logora u Liplju početkom juna 1992.godine.

Bjekstvo iz logora

Riječ je o prvom i jedinom logoru kojeg su, zahvaljujući neviđenom herojstvu i hrabrosti petnaestogodišnje djevojčice koja je uspjela pobjeći iz logora, oslobodili bosanski branioci.

„Znali smo da su četnici zarobili mještane Liplja, ali nismo znali šta se sve tamo događa. Jedan dan, sva izbezumljena do nas je stigla mlada djevojka, tačnije djevojčica, po imenu Hasreta, koja je dan ranije pobjegla iz logora.

Ispričala nam je da je jedna od kuća u vlasništvu mještana pretvorena u javnu kuću i da se u njoj vrši masovno silovanje žena, djevojaka, djevojčica, da muškarce, isto tako, muče i ubijaju.

Hasreta nam je, nakon što se pribrala, ispričala i detalje  gdje se tokom dana i noći nalaze zlostavljači, njihovi čuvari...

Odmah smo se organizirali i naredni dan, rano ujutro, krenuli u oslobađanje logora.

Prizor je bio užasan. Potok krvi tekao je putem ispred Đuzine kuće gdje su četnici  već bili poubijali grupu zarobljenika.

Ko su bile ubice i zlostavljači sve se zna, čak smo našli spisak s njihovim imenima  namjenjen za podjelu mjesečnih plaća“, prisjeća se ovih događaja Muharem Sinanović.

O zločinu u logoru u Liplju pisao i Roy Gutman  u svojoj knjizi "Svjedok genocida" za koju je dobio Pulicerovu nagradu.

Sjećanje na oslobađanje logora u Liplju svake godine 2.juna okupi mnoge njegove žrtve kao i članove njihovih porodica.

Sa svakog tog okupljanja redovno se čuje poziv Tužilaštvu BiH da, napokon, krene  istraga protiv onih koji su izvršili teške zločine u ovom logoru, a od kojih neki još žive na području Zvornika.

Do danas, odgovor Tužilaštva ni na jedan njihov poziv nije stigao.