Submisivnost Vašingtona je otišla dotle da je Ron Pundak, bivši izraelski pregovarač u mirovnim procesima, napisao da je “američka vlada ponekad izgledala kao da radi za izraelskog premijera, te je svoj napor svodila na to da uvjerava (i pritišće) palestinsku stranu da prihvati izraelske prijedloge”.
Piše: Haris Imamović
Demokratski senator Chris Murphy je, prije nekoliko dana, u izjavi o ratu u Iranu kazao: “Sve što Izrael čini je moguće zahvaljujući podršci i oružju koje mu pružaju Sjedinjene Države. Mi bismo trebali koristiti Izrael, a ne da Izrael nama govori da trebamo povesti rat protiv Irana. Kakva je to uopće ‘partnerstvo’? Zašto im prodajemo najsofisticiranije oružje na svijetu, ako nam mogu diktirati kada i kako da rizikujemo američke živote na Bliskom Istoku?”
Odgovor na navedena pitanja - kao što je primijetio jedan od novinara koji su, na pres konferenciji, postavljali pitanja Murphyju - nalazi se, uz ostalo, u činjenici da su najveći privatni donatori Izraelske vojske ujedno i najveći donatori prošle predizborne kampanje Donalda Trumpa: multimilijarderi Miriam Adelson, Larry Ellison i drugi. Riječju, razlog toj čudesnoj okolnosti da Izrael diktira najvećoj svjetskoj sili šta da radi jeste u moći izraelskog lobija u Americi.
Ovih dana, navršava se 20 godina od objavljivanja članka Izraelski lobi i američka vanjska politika autora Stepena Walta (Harvard) i Johna Mearsheimer (Univerzitet u Chicagu), eminentnih stručnjaka za međunarodne odnose. Bio je to prvi put da je neko u naučnoj zajednici sistemski obradio ovaj fenomen, koji je dugo bio tabu-tema.
To, u neku ruku, dokazuje i sama sudbina članka, jer on je napisan, po narudžbi, za jedan drugi magazin, The Atlantic, ali na kraju nije objavljen, s obzirom da se uredništvo nije smjelo upustiti u kritičko razmatranje izraelskog lobija. Također, nakon što je članak konačno ugledao svjetlo dana u London Review of Books, na račun dvojice autora su upućene teške optužbe, uz ostalo da su antisemiti. Objavljen je niz negativnih recenzija u novinama kao što su Jerusalem Post, New York Sun, Wall Street Journal, Washington Post itd.
Ta vehementna reakcija proizraelskog dijela javnosti u Sjedinjenim Državama na članak, u čijoj koordinaciji je, kako je nedavno objavljeno, sudjelovao i zloglasni Jeffrey Epstein, natjerala je autore da prošire svoju argumentaciju, što je rezultiralo istoimenom knjigom - The Israel Lobby and the US Foreign Policy.
Kao i članak, tako i knjiga dugo nije bila prihvaćena u mainstream javnosti, ali je napravila značajan utjecaj među akademskim krugovima. Nakon 7. oktobra 2023. i genocida u Gazi, koji je uslijedio, knjiga i njeni autori su postali popularni i u široj javnosti, jer su umjeli objasniti ono što se mnogima, kao senatoru Murphyju, činilo bizarnim i neobjašnjivim - to da SAD pružaju bezuslovnu podršku Izraelu, čak i kada to evidentno šteti američkim interesima.
Najveći lobistički napor u historiji demokratije
Autori Walt i Mearsheimer u prvim poglavljima knjige dokazuju da Izrael prima enormnu podršku od Sjedinjenih Država, kao i da ta podrška ne može biti uvjerljivo objašnjena strateškim ili moralnim razlozima. Jedino objašnjenje tog fenomena jeste djelovanje izraelskog lobija.
”Lobi je”, kako navode autori, “labava koalicija pojedinaca i organizacija koje aktivno rade na tome da usmjere američku vanjsku politiku u proizraelskom smjeru. Kao što ćemo detaljno pokazati u nastavku, to nije jedinstveni, ujedinjeni pokret s centraliziranim rukovodstvom, a zasigurno nije ni grupa zavjerenika koji ‘kontroliraju’ američku vanjsku politiku. To je jednostavno moćna interesna grupa, koju čine i Jevreji i nejevreji, a čija je deklarisana svrha propagirati izraelski interes u SAD-u i utjecati na američku vanjsku politiku na načine za koje članovi ove interesne grupe vjeruju da će biti od koristi Izraelu.”
Postojanje Lobija su, kako navode autori, priznali i neki od samih članova Lobija, kao što utjecajni advokat Alan Dershowitz, koji je u svojim memoarima napisao: “Moja generacija Jevreja postala je dio onoga što je možda najučinkovitiji napor na lobiranju i prikupljanja novca u historiji demokracije. Napravili smo zaista sjajan posao.” Sličnu izjavu dao je i J. J. Goldberg, urednik časopisa Forward, kazavši da su prijatelji Izraela vidjeli kako drugi lobistički djeluju u Vašingtonu, te su i sami počeli to raditi.
Izraelski lobi je poput drugih moćnih i ekstremno efikasnih interesnih skupina, kao što je npr. Nacionalna streljačka udruga (NRA), koja već decenijama, vršeći utjecaj na Kongres, uspijeva spriječiti usvajanje zakona o ograničenju prodaje oružja privatnim licima. Postoje i drugi, istina manje moćni, etnički lobiji, kao što su Kubanski, koji zagovara očuvanje blokade Kube, ili Armenski lobi, koji je radio na sprečavanju zbližavanja SAD-a i Azerbejdžana.
Prije nego što se pozabave samim lobijem, kao objašnjenjem velikog broja američkih vanjskopolitičkih poteza u vezi sa Bliskim Istokom, Walt i Mearsheimer, kao što je rečeno, dokazuju prvo - da Izrael prima pretjerane količine američke pomoći, i drugo - da se to ne može objasniti razlozima druge prirode. U redovima koji slijede iznijet ćemo neke od dijelova njihove obimne argumentacije.
SAD su do '60-ih vodile nepristrasnu politiku prema Izraelu
Američka politika je do 1960-ih uglavnom bila nepristrasna i, svakako, različita od današnje. Podrška iz SAD-a cionističkom projektu je do Drugog svjetskog rata bila samo deklarativna. Istina, predsjednik SAD-a Harry Truman je podržao UN-ov plan o podjeli Svete zemlje i priznanje Izraela u granicama iz 1948, ali ni Truman ni njegov nasljednik u Bijeloj kući, Dwight Eisenhower, nisu bili slijepo pristrasni u korist Izraela, jer su znali da će time udaljiti Arape od sebe i odgurati ih ka Sovjetima.
Za razliku od Bijele kuće, visoki dužnosnici u Trumanovom State Departmentu, kao što su državni sekretar George Marshall ili šef biroa za planiranje u State Departmentu George Kennan bili su čak protiv priznanja Izraela, jer su vjerovali da će narušiti američko-arapske odnose i otvoriti put ka prodoru Sovjeta u regiju.
Objašnjavajući svoje protivljenje priznanju Izraela, vjerovatno najutjecajniji ideolog u američkom vanjskopolitičkom establišmentu tokom 20. stoljeća - George Kennan je u internom memorandumu iz 1948, primijetio da bi „podržavanje ekstremnih ciljeva političkog cionizma“ bilo „na štetu ukupnih sigurnosnih ciljeva SAD-a“ na Bliskom Istoku. Konkretno, tvrdio je da bi to povećalo mogućnosti za Sovjetski Savez, ugrozilo naftne koncesije i ugrozilo prava SAD-a na stacioniranje u regiji. Uprkos tome, predsjednik Truman je odlučio podržati osnivanje jevrejske države, pozivajući se na moralne razloge. Podsjetimo, sve se to zbiva samo koju godinu nakon Holokausta.
Tokom 1950-ih SAD su održavale “srednji kurs” prema Izraelu i Arapima. Ilustracije radi, Amerikanci tada nisu pružali nikakvu vojnu pomoć jevrejskoj državi, koja je do 1967. većinu naoružanja dobila od evropskih država, prije svih Francuske.
Kada su 1953. Izraelci ignorisali zahtjev UN-a da obustave radove na kanalu, kojim se preusmjeravala voda iz rijeke Jordan, tadašnji američki državni sekretar John Foster Dulles je zaprijetio izraelskoj vladi sankcijama, tačnije obustavom civilne pomoći. To je odmah urodilo plodom i Izraelci su počeli poštovati UN-ov akt.
Sličnu prijetnju Vašington je iznio 1956, tokom Suecke krize, kada je Eisenhower najavio obustavu sve civilne pomoći Izraelu, ako se se Izraelci ne povuku sa Sinaja, koji su okupirali nadjačavši, zajedno sa Francuzima i Englezima, egipatske snage.
To je upravo vrijeme kada Izrael počinje sa velikim lobističkim naporima unutar SAD-a. Kao reakcija na Eisenhowerovu kritičku politiku u odnosu na Izrael, 1954. je osnovan Američki izraelski komitet za javne poslove (AIPAC), najutjecajnija organizacija unutar izraelskog lobija. Da ne bude zabune, i dotad su postojali lobistički napori: jedan od osnivača Izraela Nahum Goldmann je pisao o tome u Jevrejskom paradoksu; ali tek počev od kasnih 1950-ih, ili tačnije, 1960-ih lobiranje dobiva sistemsku formu.
Tako Keneddyjeva administracija prva govori o “specijalnim vezama” između SAD-a i Izraela. Nadalje, malo je poznato da je Kennedy, koji se u ovom kontekstu primarno pamti po otporu koji je pružao izraelskom nuklearnom programu, 1963. odobrio prvu veliku isporuku oružja Tel Avivu, a izraelskoj vladi je dao i garancije da će SAD vojno intervenisati ukoliko se nađu u škripcu.
Nedugo nakon toga, 1964, SAD su, uz Njemačku kao posrednika, prodale više od 200 borbenih tenkova Izraelu, čime je otpočeo trend koji traje sve do danas.
Totalna promjena nakon 1967.
Kao tačku, koja je značila totalnu promjenu u odnosima SAD i Izraela, autori uzimaju 1967. godinu. Amerikanci su dotad godišnje davali Izraelu 60-ak miliona dolara godišnje, a nakon Šestodnevnog rata, u kojem je Izrael savladao susjedne arapske države i okupirao Zapadnu obalu i Gazu, godišnja pomoć je vrlo brzo skočila na 100 miliona godišnje. Već 1971. taj iznos je bio šest puta veći - 634,5 miliona dolara godišnje (od čega je 85 % činila vojna pomoć).
Izrael 1976. postaje najveći inozemni primalac pomoć, što će ostati sve do danas. Od 2007. godine, kada je objavljen Izraelski lobi, pa do danas, Izrael je od SAD-a dobivao oko 3 milijarde dolara godišnje. U skladu s memorandumom, koji su potpisale dvije države, Izrael će do 2028. godine dobivati 3,8 milijardi dolara, a Trumpova administracija i Kongres su ove godine aktivirali i dodatna sredstva, uslijed vanredne situacije na Bliskom Istoku.
Pri tome, ne radi se samo o novcu, već i o načinu na koji se koristi. Primjera radi, sve ostale zemlje koje primaju američku pomoć dobivaju novac kvartalno, dakle tokom cijele godine. Jedino Izrael svu svoju pomoć dobije u prvih 30 dana fiskalne godine, čime taj novac stječe dodatnu vrijednost. Također, Izrael je jedini primalac pomoći, kojem američka vlada ne određuje kako će je koristiti. Druge zemlje, koje dobivaju pomoć, moraju je trošiti na određene svrhe (borbu protiv HIV-a, obrazovanje itd.), dok Izrael pomoć koju dobija od SAD troši čak protiv stvari, kojima se SAD zvanično protive, kao što je izgradnja nelegalnih naselja na Zapadnoj Obali.
Uz direktnu pomoć Izraelu, treba imati u vidu pomoć koju SAD plaćaju izraelskim susjedima, Egiptu i Jordanu, kao dio mirovnog procesa.
Osim vladine pomoći, kako navode autori, Izrael dobiva godišnje i oko dvije milijarde od privatnih donacija. Walt i Mearsheimer ističu ono što je bivši izraelski predsjednik Shimon Peres otkrio u memoaima - to da je Izrael razvio svoj nuklearni program, uz ostalo, zahvaljujući donacijama bogatih Jevreja iz dijaspore, među kojima je bilo više članova porodice Rothschild i kanadski magnat Samuel Bronfman.
Zašto SAD pomažu bogatoj državi?
“Sva ova velikodušnost”, primjećuju Walt i Mearsheimer, “posebno je upečatljiva, kada imamo u vidu da Izrael nije siromašna niti devastirana zemlja poput Afganistana, Nigera, Burme ili Sijere Leone. Naprotiv, Izrael je sada moderna industrijska sila, a po dohotku po glavi stanovnika 2006. godine bio je 29. u svijetu.”
Izrael, ističu autori, ima dohodak mnogo veći od onog koji imaju razvijene države, poput Južne Koreje, Portugala, Češke ili Tajvana. Također, navode ocjene samih proizraelskih aktivista da Izrael sustiže Veliku Britaniju po nivou prihoda svojih stanovnika, što potvrđuje da američka pomoć, koju jevrejska država dobiva, ne proizlazi iz stanja potrebe.
Bizarno je da SAD, čije se stanovništvo suočava sa brojnim problemima, izdvaja ogroman novac kako bi Izrael razvijao oružja poput aviona Lavi, tenka Merkava, itd. Sve su oružja od kojih Američka vojska nema ništa. Kako navode autori, “SAD ponekad imaju benefite od tehnologija koje razvijaju izraelske firme, ali benefiti bi bili mnogo veći da je izvorni novac usmjeren ka američkim firmama koje se bave visokim tehnologijama.”
Novi fenomen: bezuslovna narav pomoći
Walt i Mearsheimer navode da je ključni fenomen u vezi sa američkom pomoći Izraelu, u novije vrijeme, postala njena bezuslovna narav. Davno je prošlo vrijeme kada je Eisenhower uslovljavao nastavak dotoka pomoći konstruktivnim ponašanjem izraelskih vlasti. Savremene američke vlade se suočavaju s time da i kada su ljute na postupke izraelskih vlasti, svejedno moraju osiguravati pomoć.
U takvoj situaciji, Vašington pribjegava očajnoj taktici: nastoji motivisati Izraelce da budu konstruktivni, obećavajući im “dodatne mrkve”. Status quo je, u takvoj postavci, jedina kazna. Tako je metod, pomoću kojeg je Nixonova administracija uvjerila Tel Aviv da pristane na mirovni sporazum s Egiptom, bilo obećanje da će pomoć biti uvećana.
Nakon totalne promjene 1967, američka politika prema Izraelu je vremenom sve više imala vezane ruke i polako postaje ono što je danas. Walt i Mearsheimer navode primjer iz 1982, kada su Amerikanci bili uznemireni zbog načina koji je Izrael vodio svoju vojnu akciju u Libanu. U istom trenutku, kada vlada pokušava izvršiti pritisak na Izraelce, Američki kongres odobrava 250 miliona vojne pomoći; uprkos izričitom zahtjevu tadašnjeg predsjednika Ronalda Reagana i državnog sekretara Georgea Schultza da se to ne radi, jer podriva utjecaj američke vlade.
Submisivnost Vašingtona je otišla dotle da je Ron Pundak, bivši izraelski pregovarač u mirovnim procesima, napisao da je “američka vlada ponekad izgledala kao da radi za izraelskog premijera, te je svoj napor svodila na to da uvjerava (i pritišće) palestinsku stranu da prihvati izraelske prijedloge”.
Specijalni pomoćnik državnog sekretara za arapsko-izraelska pitanja u Clintonovoj administraciji, Robert Malley, iznosi slično zapažanje: “Izraelske ideje [o mirovnom sporazumu] u Camp Davidu nisu stavljene na papir… One su uglavnom bile predstavljane kao američke ideje, a ne kao izraelske.”
Walt i Mearsheimer skreću pažnju i na nalaz Aarona Davida Millera, savjetnika šestorice različitih državnih sekretara SAD-a po pitanju Bliskog Istoka i arapsko-izraelskih odnosa. “Isuviše često”, napisao je Miller, “mi smo imali funkciju advokata Izraela.”
Lobi, a ne američki interes
Trenutna i ukupna količina pomoći, koju su SAD dale Izraelu jeste fenomen koji se ne može objasniti američkim interesima. Štaviše, ova pomoć, kako Walt i Mearsheimer podcrtavaju, potpiruje antiamerikanizam u islamskom svijetu i jača percepciju SAD-a kao imperijalističke sile.
Ako je Izrael i bio od koristi za SAD tokom hladnog rata, nakon raspada SSSR-a izgubio je značaj. To se, kako navode autori, vidjelo tokom Zaljevskog rata 1991, kada su SAD i Saveznici okupili 400 hiljada trupa, ali zbog antiizraelskog raspoloženja nisu mogli koristiti izraelske baze, niti pomoć Izraelske vojske. Čak je Sadam Husein tada napao Izrael, nadajući se da će se izraelske snage uključiti u rat protiv njega i narušiti koheziju koalicije koju su SAD okupile.
Nakon 1990-ih, rat protiv terorizma korišten je kao platforma da se stvori i raširi predstava kako se SAD i Izrael “bore protiv istog neprijatelja” (čitaj: “islamskog terorizma”). Istina je, kako navode Walt i Mearsheimer, da je Izrael teret oko vrata SAD-u u ovoj borbi. Amerikanci krajem 1990-ih i ranih 2000-ih imaju sve veći problem s terorizmom, uz ostalo, zbog nekritičke podrške Izraelu. Autori navode da je takva vanjska politika SAD-a pomogla Al Kaidi da inspiriše antiamerikanizam širom islamskog svijeta.
Tako Michael Scheuer, koji je vodio jedinicu CIA-e zaduženu za Al Kaidu, veli da je Bin Laden uspješno koristio neriješeno palestinsko pitanje da opravda svoj antiamerički stav. Komisija američke vlade zadužena za 11. septembar je “potvrdila da su Bin Laden i drugi ključni pripadnici Al Kaide bili motivisani izraelskim postupanjem prema Palestincima, kao i američkom podrškom Izraelu”.
Autori skreću pažnju na istraživanja javnog mnijenja u islamskim državama ranih 2000-ih: u Maroku 8 % ispitanika ima pozitivno mišljenje o američkom predsjedniku Georgeu W. Bushu, a čak 45 % pozitivno gleda na Bin Ladena. Slično je stanje u državama, koje su saveznici SAD-a - npr. u Jordanu, gdje je 3 % ispitanika bilo za Busha, a 55 % za Bin Ladena.
Jordanski kralj Abdulah je 2007. godine, u govoru pred Američkim kongresom, kazao da “uskraćivanje pravde i mira Palestini jeste suštinsko pitanje i ovo suštinsko pitanje ne proizvodi samo teške posljedice za našu regiju, već za cijeli svijet”. Istu poruku šalje drugi američki saveznik Hosni Mubarak: nekritička politika SAD-a prema Izraelu dovodi proameričke arapske države u težak položaj.
U izvještaju naučnog odbora Pentagona iz 2004. navodi se da “muslimani ne ‘mrze našu slobodu’, već mrze našu politiku”. Autori to uvezuju sa nalazom Komisije za 9/11 da je “činjenica da je američka politika po pitanju izraelsko-palestinskog sukoba i američka politika u Iraku stalni predmet osude popularnih komentatora u islamskom svijetu”.
Autori dalje skreću pažnju na pisma 55 bivših britanskih diplomata i 88 bivših američkih diplomata svojim vladama, u kojima ističu nužnost pravičnog rješavanja palestinsko-izraelskog pitanja.
Walt i Mearsheimer podcrtavaju da je strateški interes SAD-a na Bliskom Istoku nafta i zaštita protoka roba, što ovisi o tome ko kontroliše region. Shodno tome, interes SAD-a je u tome da nijedna država ne postane regionalni hegemon. Međutim, SAD ne može voditi efikasno politiku okupljanja arapskih zemalja protiv Irana ili nekog drugog, kao potencijalnog regionalnog hegemona, jer Saudijska Arabija, Egipat, Jordan, Katar, Kuvajt, itd, nalaze nemogućim da prate poziciju SAD-a prema Iranu, sve dok SAD ne zauzme kritički stav prema izraelu.
Ništa, reklo bi se, kao trenutni događaji na Bliskom Istoku ne potvrđuje ovaj nalaz iz Waltove i Mearsheimerove knjige: Saudijci su rezolutno odbili američki zahtjev da se priključe napadima na Iran, jer bi njihovo zajedničko djelovanje s ovakvim Izraelom protiv jedne islamske zemlje pogubno djelovalo po legitimitet vlade.
Moralni razlozi
Autori na kraju propituju eventualne moralne razloge američke pomoći. Postoji, vele, jaka moralna osnova da se podrži postojanje Izraela, nakon Holokausta i opće historije zločina nad Jevrejima, ali - odmah dodaju - opstanak Izraela nije doveden u pitanje. Da jeste, SAD bi trebale intervenisati u njegovu korist. Istina je da je Izrael nuklearna sila, koja vojno dominira regijom i čiji opstanak nijedna druga sila na Bliskom Istoku, čak i da hoće, nema kapacitet da dovede u pitanje.
Walt i Mearsheimer pišu da Izrael nikada nije bio David u borbi protiv Golijata, već je od svog osnivanja vojno nadmoćnija sila od svojih suparnika. Malo je poznata činjenica da je na početku sukoba 1948. Izrael imao 35 hiljada trupa, a arapske snage su brojale 25-30 hiljada. Do decembra 1948, izraelske snage su porasle na čak 90 hiljada. Teza da opstanak Izraela visi o koncu zapravo je opravdanje agresije.
Walt i Mearsheimer se pozivaju na tzv. “novu historiju”, tj. na izraelske historičare, koji su demontirali niz mitova vezanih za stvaranje modernog Izraela. Jedan od tih mitova je da su Arapi počeli rat 1967, dok je, ističu autori, nedvosmisleno utvrđeno da je Jicak Rabin, kao tadašnji šef izraelske vojske, isprovocirao rat sa Sirijom.
Dalje, 1973. Egipat i Sirija jesu napali Izrael, ali s ciljem da povrate teritorije, koje je Izrael okupirao 1967. - Sinaj i Golansku visoravan. Nijedna od te dvije države nije imala dovoljno vojne moći da izvrši invaziju na Izrael i dovede u pitanje njegov opstanak, kao što glasi zvanična izraelska i zapadna verzija.
Kada su u pitanju moralni argumenti, Walt i Mearsheimer dalje osporavaju tezu po kojoj se SAD solidarišu s Izraelom, jer je navodno riječ o istim, demokratskim sistemima. Autori iznose niz podataka, koji svjedoče da Izrael nije liberalna demokratija, kao SAD, koja tretira sve svoje građane jednako, već društvu sa snažnom segregacijom.
Tako, primjera radi, po jednom istraživanju koje citiraju, 75 % polaznika škola u Izraelu smatra da su Arapi “neobrazovani, necivilizirani i nečisti”. Komentarišući to istraživanje, izraelsko-američki pisac Larry Derfner je u članku sa Jerusalem Post napisao da se radi o “rasizmu u čistoj, najopasnijoj formi”.
Autori zatim ukazuju na podatke Izraelskog instituta za demokratiju iz 2003, gdje se kaže da 57 % izraelskih Jevreja smatra da Arape “treba ohrabriti da emigriraju”. U sličnom istraživanju, koje je proveo Centar za izučavanje nacionalne sigurnosti koji djeluje pri Univerzitetu u Haifi, čak 63 % ispitanika je zauzelo navedeno stajalište.
Benjamin Netanjahu se, tokom svog prvog premijerskog mandata, pohvalio socio-ekonomskim mjerama, koje su dovele do pada nataliteta među nejevrejskom populacijom Izraela. Walt i Mearsheimer postavljaju pitanje - kako bi reagovala američka javnost da vlada pohvali svoje mjere, zbog toga što su smanjile natalitet crnačke ili latinoameričke populacije.
Autori ukazuju na angažman Avigdora Liebermana, koji je našoj javnosti poznat jer je svojedobno uspostavio bliske veze sa vlastima Republike Srpske (izgleda, kako bi izučavao i primjenjivao prakse, zbog kojih su zvaničnici RS-a osuđivani pred Haškim tribunalom). Naime, Lieberman je, 2006. kada je imenovan za zamjenika izraelskog premijera, kazao da se zalaže za protjerivanje nejevrejske populacije, kako bi Izrael „što je više moguće“ postao homogena jevrejska država. Konkretno, pišu Walt i Mearsheimer, “zagovarao je zamjenu dijelova Izraela koji su gusto naseljeni Arapima za područja Zapadne obale u kojima žive židovski doseljenici.”
Osim što se Izrael ne može porediti sa liberalnom demokratijom poput SAD-a, autori ukazuju na istraživanje javnog mnijenja iz 2003, po kojem 60% Amerikanaca smatra da treba obustaviti pomoć Izraelu, ako se bude odupirao pritisku američke vlade da iznađe rješenje za mir između Jevreja i Palestinaca. Čak 73% ispitanika je kazalo da SAD ne trebaju favorizirati ni Izrael ni Palestince.
Ako američki narod misli tako, šta je onda razlog tome da vlasti SAD-a postupaju drugačije?
Izraelski lobi, naravno. U nastavku ovog feljtona bit će govora o strukturi i vodećim ličnostima kao i praksama Lobija.
