Ponekad je ostati kući, sačuvati mir i pustiti institucije da govore u naše ime, najzreliji čin otpora haosu i najveći patriotizam.
Piše: Nedim Hrbat
Sedmog marta je u Sarajevu najavljena protestna šetnja kao izraz solidarnosti i podrške narodu Islamske Republike Iran.
Cilj okupljanja, kako stoji u pozivu, je „skrenuti
pažnju javnosti na kršenje međunarodnog prava, te na vojno-političku
agresiju koja uključuje ciljanje stambenih objekata, škola, civila i
djece.“
Proteste organizuje neformalna grupa građana.
Prema dostupnim informacijama, ni ambasada Islamske Republike Iran u Bosni i Hercegovini nema tačnu informaciju o kojoj se grupi i pojedincima radi.
U zemlji poput Bosne i Hercegovine, gdje se svaka riječ vaga, a svaki pokret tumači kroz prizmu opstanka, entuzijazam „neformalnih grupa“ može biti luksuz koji sebi ne možemo priuštiti.
Mi smo zemlja koja stoji na staklenim nogama, u srcu Evrope, čija je većina stanovništva muslimanska, i vječito na udaru.
Hoće li ti protesti zaustaviti rakete nad Teheranom i Isfahanom? Neće.
Hoće li otežati poziciju Bosne i Hercegovine u međunarodnim krugovima, dajući pogonsko gorivo onima koji nas žele stigmatizirati? Apsolutno.
Faktura za taj događaj neće stići na adresu „neformalne grupe“.
U trenutnoj konstelaciji snaga, u eri bujajuće islamofobije i globalne polarizacije, takvi su događaji, ma koliko bili vođeni dobrim i čistim namjerama, hod po tankoj žici iznad ambisa u koji nas rado guraju oni koji nam ne žele dobro.
Emocija je očajan i loš strateg.
Islamska zajednica u BiH je, prepoznavši težinu trenutka i historijski kontekst, reagovala onako kako institucija s historijskim pamćenjem i mora: pozivom na mir, diplomatiju i Povelju UN-a.
Ona je, u zvaničnom saopćenju, osudila odustajanje od iznalaženja rješenja putem pregovora koji su bili u toku i eskalaciju nasilja koja prijeti čitavom regionu. Apel da oružje utihne a glas razuma nadvlada, politička je i moralna lekcija onima koji bi silom da kroje pravdu.
Izlazak na ulice u režiji neformalnih grupa nije uvijek čin solidarnosti. Često je to rizik da postanemo kolateralna šteta u igrama koje ne kontrolišemo.
Solidarnost s prijateljskim iranskim narodom i svim žrtvama rata iskazuje se dovom, humanizmom i institucionalnim apelima i autoritetom.
Ponekad je ostati kući, sačuvati mir i pustiti institucije da govore u naše ime, najzreliji čin otpora haosu i najveći patriotizam.
