Historiju možda pišu pobjednici, ali je, u samobitnim političkim zajednicama, pišu i potomci. Tako i ovu izjavu treba prepustiti potomcima. Ona sama i njeno potpisivanje daleko su od historije, jer historijskim događajima smatramo one koji proizvode historiju.
Piše: Kenan Efendić
Treći dan Bajrama je na izmaku, zalihe baklave su pri kraju, opadaju razine šećera i euforije, još jedan radni ponedjeljak će donijeti dragocjeno otrježnjenje.
Uoči takvog jednog ponedjeljka vrijedi sagledati i čin potpisivanja „Izjave o osudi govora mržnje, islamofobije i lažnih narativa o Bošnjacima i Bosni i Hercegovini“.
U ovom tekstu neću se osvrtati na tekst Izjave. Ne zato što sadržaj po sebi nije važan, nego zato što su mnogo važniji čin i njegove interpretacije.
Svaki sastanak je dobar
Prvo, ne treba potcjenjivati značaj samog okupljanja relevantnih političkih, društvenih, kulturnih i vjerskih autoriteta Bošnjaka. U višestrukoj izbornoj godini, u atmosferi napetih unutarbošnjačkih političkih odnosa nakon pristanka dijela političkog establišmenta da učestvuje u nametnutoj i neustavnoj federalnoj vlasti, nakon višegodišnjih ličnih i stranačkih obračuna nekih prvaka i ambicioznih činovnika iz drugog safa – samo sastajanje političara i zvaničnika koji svakodnevno djeluju kao protivnici jeste hvalevrijedno.
Takav skup pokazuje da je unutarbošnjački politički i ideološki dijalog ipak moguć. Uloga Islamske zajednice kao svojevrsnog dobronamjernog arbitra, mirdžije i tačke susreta nanovo je reafirmirana. Koliko je takva uloga nezahvalna, ponajbolje razumije poglavar, reisul-ulema Husein-ef. Kavazović. U tom svjetlu vrijedi iskazati nadu da će Islamska zajednica i poslije odlaska reisa Kavazovića i izbora novog poglavara, krajem ove godine, sačuvati svoju natkriljujuću, savjetodavnu i posredničku ulogu u političkom životu Bošnjaka.
Također, treba pohvaliti i same političare i zvaničnike što jesu prevladali sukobe pa i uvrede pa pristali na zajednički čin. Iako su potpisivanje izjave i okupljanje daleko od sadržajnog dijaloga, ovaj događaj ulijeva nadu i svjedoči da je razgovor i dogovor moguć.
Stoga smatram neodgovornim i nekorisnim prebrajanje i analizu profila učesnika: ma koliko neki od njih po nekim mjerilima ne bili dostojni svojih funkcija – svi jesu relevantni akteri. (Upečatljivo je potpuno odsustvo predstavnika Stranke za Bosnu i Hercegovinu. Šteta je što premijer Federacije Nermin Nikšić nije mogao lično prisustvovati.)
Bećirović i Lagumdžija - duh historije
Drugo, ne treba i nije se smjelo precjenjivati značaj Izjave, kako u pogledu njezina sadržaja tako i kao sami čin. Zvanična informativna agencija Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini, MINA (Muslimanska informativna agencija), odaslala je vijest o događaju naslovivši je „Historijska izjava iz Sarajeva: Bosna i Hercegovina nije prostor "sukoba civilizacija“.
Proglasiti događaj istog dana historijskim je neozbiljno i neuko, a u ovom slučaju i neodgovorno: agencijsku vijest ove vrste i težine prenijele su stotine medija i utjecajnih javnih ličnosti, a pod ovakvim naslovom, ovako uokvirena, raširila se i po društvenim mrežama putem raznolikih anonimnih profila sa nezanemarivim brojem pratilaca.
Zašto su urednici i novinari MINA-e netom završen događaj proglasili historijskim – odgovoriti mogu samo oni. Je li posrijedi bilo istinsko oduševljenje jednim pozitivnim događajem, da li je nekome bio cilj pridati neprimjeren značaj inicijativi u kojoj je učestvovao ili je tek u pitanju novinarski refleks – više nije ni važno. Šteta je pričinjena, prije svega, samoj inicijativi.
Historijsku važnost izjave prihvatio je i član Predsjedništva Bosne i Hercegovine iz reda Bošnjaka Denis Bećirović, prenijevši MINA-inu vijest sa istim naslovom na svojim zvaničnim kanalima. Svakako, to je očekivano i razumljivo, jer je Bećirović univerzitetski profesor historije koji zna da historija počinje od njega. Tome je naučio i svog bivšeg šefa Zlatka Lagumdžiju, koji također trči iz studija u studio i ističe historijski značaj izjave. Svakako, i to je očekivano i razumljivo, jer Lagumdžija je sam sebi onaj hegelovski povijesni duh – ako je on u nečemu učestvovao, ako se on negdje zatekao: tu je kraj, dovršetak i svrha historije.
Primjer Bošnjačkog sabora
Neprimjerenost ovakvog označavanja događaja koji (je) obećava(o) dobro je opisao naš saradnik, direktor Geopola Admir Lisica: „Jučerašnji skup bošnjačkih političkih i akademskih predstavnika ne treba dočekivati euforično i historijski jer, prema činjeničnom stanju, on to i nije. Historijski skup Bošnjaka bio je Bošnjački sabor u uslovima opsade Sarajeva i rata protiv Bosne i Hercegovine.“
Primjer Bošnjačkog sabora zaista je koristan. Prvo, njegovu historijsku važnost mogli smo sagledati i ustanoviti tek tokom tri decenije. Drugo, na njemu su donesene odluke; ne samo o povratu historijske nacionalne odrednice nego i odbijanju jednog štetnog mirovno-ustavnog aranžamana. Treće, njegov format i reprezentativnost učesnika na razini su nekih ustavotvornih skupština pa se kao takav može smatrati jednim od ključnih događaja bošnjačke samobitnosti i bosanske državnosti.
Tri razine dijaloga za Bošnjake
Historiju možda pišu pobjednici, ali je, u samobitnim političkim zajednicama, pišu i potomci. Tako i ovu izjavu treba prepustiti potomcima. Ona sama i njeno potpisivanje daleko su od historije, jer historijskim događajima smatramo one koji proizvode historiju.
Ova izjava i ovo okupljanje mogu biti motiv dobronamjernim političkim i društvenim akterima, Islamsku zajednicu uključujući, da nastave djelovati u ovom smjeru.
Bošnjaci moraju prvo porazgovarati međusobno i složiti se oko onoga što hoće i što mogu raditi, a ne samo potpisivati izjave protiv onoga što neće a što drugi rade.
Bošnjački politički i društveni predstavnici moraju iznaći i predložiti model i okvir razgovora sa srpskim i hrvatskim predstavnicima, saslušati ono što oni hoće i pregovarati.
Bošnjački politički i društveni predstavnici u istom duhu trebaju pristupiti i međunarodnoj zajednici, kao četvrtom političkom stubu Bosne i Hercegovine.
Iz jednog takvog procesa možda se mogu izroditi historijske odluke.
Bošnjaci imaju mnogo izjava, deklaracija i rezolucija, sadašnja politička klasa majstorski pliva u kulturi brbljanja. Ali imaju malo zajedničkih političkih odluka.
Proglašavati historijskim događajem samo zato što ste u njima učestvovali ili ih organizaciono i posrednički usmjeravali – komično je i neodgovorno.
