Nekada je Vučić bio Šešeljev portparol. Sada su uloge samo promijenjene. Sve što Šešelj govori to Vučić iskreno misli, samo ne može ili ne smije da kaže. Sve što Dodik radi to Vučić suštinski podržava, samo što bi to on navodno radio suptilnije i djelotvornije.
Piše: Damir Rastoder
Nikada do sada, bar se tako čini iz daleka, Srbija nije ličila na sebe kao jučer, tog 11. jula 2023. godine.
Dok se obilježavala još jedna godišnjica genocida u Srebrenici, Srbija se u svom punom kapacitetu svojski potrudila da bude ono što stvarno jeste, a ne ono za šta se lažno redstavlja.
Bez rukavica na rukama, bez maski na licu, bez kočnica u verbalnom iskazu i bez stida u moralnom ponašanju. Naravno, govorimo o dominantnoj i ubjedljivo većinskoj Srbiji. Ona građanska, liberalna i otvorena, de facto ne postoji. Ili bolje reći postoji samo u tragovima, ako nam je lakše - u promilima. U stvarnosti, takva Srbija je najobičnija fikcija.
Vjerovatno svi iz regije bi željeli da bude drugacije, da imamo susjeda koji poštuje i sebe i druge, koji baštini evropske i demokratske vrijednosti.
Nažalost, u današnjoj Srbiji skoro da nema konzumenata i podržavalaca takve politike.
Srbija danas je suštinski ona Srbija koju smo imali prilike gledati jučer, 11. 07. 2023.
A to znači, Šešelj na televiziji čestita "oslobađanje Srebrenice", voditeljka na državnoj televiziji govori o "srebrenickim dešavanjima iz 1995.", navijači Partizana na stadionu razvili transparent kojim se slavi genocid, a to isto radi i hulja isped srebreničke crkve uz svirku i pjesme Baje Malog Knindže, a Vučić nas preko instagrama ili čega drugoga, obavjestava da se odmara uz pivo i nekog bezimenog ministra.
I to sve smo mogli vidjeti iz medija ili preko društvenih mreža, vrlo otvoreno i javno.
Čega se pametan stidi, budala se ponosi.
A zamislite, šta sve nismo imali prilike vidjeti i čuti, a sigurno se dešavalo tokom jučerašnjeg dana.
Srbija je konačno dobila svoj lik u ogledalu. Iz faze negiranja prešlo se definitivno u fazu slavljenja i veličanja genocida. Mladić je heroj samo zbog toga što je ubijao bosanske muslimane a ne zato što je navodno nevin osuđen. Mladić je mit baš zato što je zločinac, a ne zato što je imaginarna žrtva. Vučić je Šešelj u drugom pakovanju bez ikakve suštinske razlike. Učenik samo smatra da je uspješniji i lukaviji od svog učitelja. Bolje i masnije laže. Više i češće "podmazuje" svoje međunarodne sagovornike. Zna kad treba da podvije rep. Vještiji je u varanju.
I jedan i drugi žele Veliku Srbiju, s tim što je Šešelj iskreniji i to jasno govori, a Vučić joj daje prihvatljivija imena poput Mini Šengena ili Otvorenog Balkana. Obojica preziru Evropu. Još više SAD. I sve što je zapadno, moderno i progresivno.
Nekada je Vučić bio Šešeljev portparol. Sada su uloge samo promijenjene. Sve što Šešelj govori to Vučić iskreno misli, samo ne može ili ne smije da kaže.
Sve što Dodik radi to Vučić suštinski podržava, samo što bi to on navodno radio suptilnije i djelotvornije.
U svemu, dakle, imamo reprizu devedesetih. Šešelj je tada bio sluga Miloševića, sada je u funkciji Vučića. Srpski nacionalizam je dostigao vrhunac, pojačan rusofilstvom i antizapadnjaštvom. Karadžića je zamjenio Dodik, umjesto Akašija sada imamo Gabrijela Escobara, a Miteranda više nego uvjerljivo mijenjaju Orban i Milanović.
Vučićeva Srbija je glavni destabilizator regiona, kao što je i Miloševićeva bila glavni uzročnik rata.
Šešeljeva ideologija velikodržavnog nacionalizma je konačno pobijedila u samoj Srbiji. Njene sljedeće stanice su u BiH, Crnoj Gori i na Kosovu. Ko to ne vidi, samo znači da to jednostavno ne želi i neće da primjeti.
Kud ćete bolji dokaz da se nešto iza brda valja od Vučićeve nedavne izjave da će "zabraniti izvoz oružja i municije u narednom periodu". Ona je samo nastavak Dodikove igre "na sve ili ništa". Ako tome dodamo i poslovičnu nesposobnost međunarodne zajednice da se nosi sa ovim izazovima i itekaku sposobnost Rusije da izaziva nove krize i sukobe, naročito u Evropi, kako bi se odvukla pažnja sa agresije na Ukrajinu, onda ova zabrinjavajuća anticipacija dobija još jasnije obrise. Ovo nužno ne znači da će doći do oružanog konflikta, ali svakako vodi cijeli region, a naročito BiH, u period dugotrajne i permanentne nestabilnosti, ako se ne sankcioniraju ovakve aktivnosti.
Sa mlakim saopćenjima, bezličnim deklaracijama i Escobarovim izjavama samo se sipa so na živu ranu.
