Da je živa Džemila Delalić, onako gorostasna, u onom svom cvjetastom katu haljina koji bi oblačila u posebnim prilikama, suznih očiju bi, nakon što bi odgledala film (znam joj dušu), potrčala da zagrli Jasmilu Žbanić i Jasnu Đuričić, pa ih grleći prekorila riječima „lijepe moje, što mi ne dođete, nisam vas vidjela još od Potočara“.
Piše: Almasa Hadžić
Prije nekoliko večeri ponovo sam
gledala film „Quo Vadis Aida“.
Ali, negdje do polovine. Dalje
nisam mogla izdržati.
Znam i zašto.
Nekoliko stotina ispovjesti majki
Srebrenice, koje su se u julu 1995. godine našle u kampu UN-a u Potočarima,
pohranjeno je u mom pamćenju.
Nerjetko,i nakon toliko godina,
događaji koje su mi opisivale riječima,
pred očima mi sinu stvarnim slikama, baš kao da sam im lično svjedočila
Tako, i one večeri dok sam gledala
Jasmilin film.
Odjednom mi pred očima oživi rahmetli
Džemila Delalić, prosto kao da mi htjede reći „sad vidiš da je sve bilo onako
kako sam ti pričala“.
A ne jednom, pričala je kako je
stigla u Potočare, čega se sve „s tolikim narodom“ nagledala, koliko je suza za
svojim Salkom, Suljom i Sadikom prolila, za svojih „32 muške glave ubijene u
genocidu“, kako su joj, godinama poslije, na san dolazili, kako...
„Svi mislimo zaštitit će nas
Holanđani. Ide četnik i baca nam hljeb. A mi gladne i žedne. Užeglo sunce. Ono
malo pogače što sam ponijela, sve čuvam za kasnije. Neke žene se otimaju za
hljeb, ja neću, neka ima njihovoj djeci.
Onaj krmak, bajagi, dijeli djeci
čokolade.
U onoj gužvi jedna mladica se poče
porađati. Muči se, znaš kako boli, a ne smije da jekne. Velim joj da se jednom
rukom nasloni na moje rame, drugom na svekrvino. Tako je i uradila...Dijete proplaka.
Naiđe četnik, kaže:„što plače
dijete“. Žena da progovori, a on mu stade nogom na prsa. Kako ga onom čizmom
pritisnu, tako u djeteta, pozadi, ispade crijevo.
Idu oni srpski vojnici kroz narod,
ne gledaju gdje staju. Prignječe nečiju nogu, ruku, a niko ne smije da jekne.
Jedan momčić se pokrio očevom
jaknom da ga ne primjete, jednom navukoše dimije i staviše šamiju na glavu...
Ženi, čini mi se da je iz Kutuzera,
neko reče da su joj dijete, koje je otišlo da donese vode, zaklali u Mehanovoj kući,
zapomaga žena, otrča...“, jedno je od mnogih Džemilinih sjećanja.
I mnogo šta još pričale su mi i
Džemila, i Hava, i Rufejda, i Nura, i Hajra i...
Nisam filmski kritičar pa da, nakon
vijesti da je film „Quo Vadis, Aida?“
proglašen najboljim evropskim filmom, a Jasmila Žbanić najboljom redateljicom i
Jasna Đuričić najboljom glumicom, nešto o filmu mudrujem sa stručne strane.
Nisam, niti to moram biti, da bih u
ovoj filmskoj priči prepoznala onu Džemilinu, Ramizinu, Nurinu, Havinu... i ine
druge priče srebreničkih majki proživljene u Potočarima u julu 1995. godine.
Ali znam jedno – Jasmila Žbanić,
svojim filmom svjedočila je dio istine o genocidu u Srebrenici.
Kažem, dio, ustvari, onu istinu koja
se događala u Bazi UN-a u Potočarima, a koju, svaka od onih više od 20 hiljada
osoba koje su u julu 1995. godine preživljavale dramu ispred i iza ograde Baze,
može ispričati na drugačiji način, a da se kraj, odnosno rasplet uvijek prepozna
pod imenom: Quo Vadis, Aida?
Da je živa Džemila Delalić, onako
gorostasna, u onom svom cvjetastom katu haljina koji bi oblačila u posebnim
prilikama, suznih očiju bi, nakon što bi odgledala film (znam joj dušu),
potrčala da zagrli Jasmilu Žbanić i Jasnu Đuričić, pa ih grleći prekorila riječima
„lijepe moje, što mi ne dođete, nisam vas vidjela još od Potočara“, ubjeđena da
su i one 11., 12. i 13. jula 1995. godine bile tu negdje pored nje.
U Potočarima, na mjestu gdje su se
međusobno otimali smrt i život.
Hvala ti Jasmila Žbanić za filmsku
priču koja, istinom, od zaborava otima sjećanje na žrtve genocida u Srebrenici.
Hvala ti što si najbolja.