Istinska anarhija je plodotvorni element religije. Iz uništenja svega pozitivnog ona uzdiže svoju slavnu glavu kao nova utemeljiteljica svjetova. Naizgled sam od sebe, čovjek se uspinje ka nebu kad ga na zemlji više ništa ne veže.
Piše: Vahidin Preljević
1.Na sarajevskom Trgu oslobođenja, koji se još zove i Trg Alije Izetbegovića, okupanom varljivim decembarskim suncem, među svim tim božićno-novogodišnjim kičastim ukrasima, primijetih na nekoj banderi jedan neobičan element, skroman plakat s likom mladog Mao Ce Tunga, na kojem nas anonimni autor poziva na proslavu 130. rođendana ovog kineskog revolucionara i državnika (rođenog 26.decembra). Plakat potpisuje neka „Internacionalna liga komunista“, a na njemu je još sadržana napomena odnosno pouka da se obilježavanjem ovog datuma podiže „zastava Maoizma protiv imperijalizma, revizionizma, svijetske [pravopisni propust u originalu, op.a.] reakcije, razvijajući Svjetsku proletersku revoluciju!“
Pomislih: hajde, simpatično što u ovom našem „političkom trenutku“, kako već glasi ta fraza, koji, naravno, uopće nije trenutak, već traje cijelu vječnost, i koji je određen neumornim djelovanjem vanjskih i unutrašnjih snaga koje prijete uništavanjem države i slabašnih tzv. „probosanskih“ faktora, uglavnom ogrezlih u bezvoljnosti, bezidejnosti i korupciji, što dakle u ovaj nevakat neko ima vremena i energije, potpuno neometan stvarnošću, promovirati izumrlu ideologiju maoizma, koja, uzgred rečeno, ni u Bosni ni kod ostalih Južnih Slavena nikada nije imala nikakvo uporište. Ipak, ono što djeluje kao bezazleno markiranje prostora koje je izvela grupica nostalgičnih zanesenjaka (ili čak samo pojedinca?) da pošalje prostu i očajničku poruku da, eto, i takvi ljudi postoje, nekoga prolaznika možda privuče već zbog svoje kolosalne deplasiranosti: u sam epicentar sarajevske šetačke i konzumerističke zone smjestio se ovaj naivni plakatić s retoričkim arsenalom iz „prekjučerašnjeg svijeta“, kao relikt nekih davnašnjih vremena, kad su postojali globalni ideološki blokovi, jasno razdvojeni svjetovi, koji su imali svoju koherentnu semantiku, svoje pripovijesti, svoje mitove, junake i simbole. I koji su imali svoju mobilizatorsku energiju da pokrenu ili makar održavaju mase u svojim okvirima. To vrijeme odijeljenih svjetova, opća je ocjena, davno je i nepovratno prošlo.
Opet, ako pogledamo sve uzavrelije konflikte i ratove našeg doba, u kojima će samo neki umišljeni geopolitički analitičari prepoznati neku višu logiku, sveopći smisao ili nevidiljivu ruku tajnih centara moći, nameće se dojam da je svijet u popriličnom neredu, te da možda to doba, koje zaziva plakat sa sarajevskog trga, ili neka još ranija doba, ipak nisu nepovratno otišla u historiju, pa ovaj usamljeni, slučajni i provizorni maoistički detalj, kao Barthesov „svakidašnji mit“, u nekom scenariju ukazuje na skori povratak ideologije, čvrstih značenja, zidova i željeznih zavjesa što će opet razdvojiti svjetove. I može biti da je veliki njemački romantičar Novalis u pravu kad u svom čudesnom eseju Evropa kaže: „prolazno nije ništa što historija dohvati, nakon bezbrojnih preobraženja uvijek će iznova izranjati u sve bogatijim oblicima… Ono što sad se sad u svojoj punini ne ostvari, ostvarit će se u sljedećem pokušaju, ili onom nakon njega“ Ili kad na drugom mjestu napomene: „Istinska anarhija je plodotvorni element religije. Iz uništenja svega pozitivnog ona uzdiže svoju slavnu glavu kao nova utemeljiteljica svjetova. Naizgled sam od sebe, čovjek se uspinje ka nebu kad ga na zemlji više ništa ne veže.“
Ako je dakle Novalis u pravu, onda ima nade i za sve one zanesenjake koji sanjaju povratak velikih naracija i velikih ideoloških sistema, u koje će opet sabiti svu kompleksnost svijeta, pojednostaviti ga i učiniti preglednim; možda ima nade čak i za one fiktivne ili stvarne bosanske maoiste iz „Internacionalne lige komunista“, koji su postavili onaj plakat sa stiliziranim portretom Mao Ce Tunga, s kojeg nas on gleda ozbiljnim i prodornim očima, s plavom, blago nakrivljenom kapom, na koju je prišivena crvena petokraka.
2.Dakle, jeftino bi bilo izrugivati se našim možda i fantomskim komunistima maoističkog usmjerenja, jer se možda oni uklapaju u neke šire trendove koje je u svojoj nedavno objavljenoj knjizi opisao beligijski historičar Anton Jäger. On, naime, iznosi tezu da se negdje od sredine 2010-ih svijet nalazi u fazi globalne hiperpolitike, odnosno neprestanog ekstremnog politiziranja raznoraznih sfera života, od ishrane i odjeće, preko seksualnosti, do svakodnevnih naoko banalnih izjava i događaja kojima se ekspresno daje politički značaj i koji se ubrzano skandaliziraju i pretvaraju u medijske „spektakle“ (G. Dubord). Paradoks ove hiperprodukcije političkog, koja je u mediju tvitera kao tvornici instant-mišljenja našla svoj najadekvatniji mogući izraz, jeste što ona zapravo ne proizvodi nikakve političke posljedice; kako se brzo val uzbuđenja nadigne, tako brzo i splasne. Iako se mnogo govori o botovima kao organiziranim internet-grupama koje slijede neke svoje agende, ipak se po Jägerovom mišljenju uglavnom radi o slobodnim strijelcima, izoliranim i usamljenim pojedincima koji se privremeno udružuju u privremene kolektive, okupljajući se u rojevima ili jatima oko nekih „tačaka trigerovanja“ (Steffen Mau), da bi se već u narednom trenutku opet raspršili u bezbroj atoma. Dugotrajnih efekata u vidu nekih političkih i društvenih promjena od njihovog aktivizma nema. Inače, prema periodizaciji ovog historičara, ovo bi bila treća faza u istoriji političkog sentimenta nakon konačnog kraja klasične masovne politike, koji je za Jägera uslijedio 1989. Prva faza je bila postpolitika, koja je u zapadnom kontekstu obilježila devedesete godine 20. i nulte godine 21. stoljeća, da bi potom uslijedio kratak period antipolitike čija je kulminacija bio Brexit i Trumpov dolazak na vlast, nakon koje je došlo razdoblje hiperpolitike u kojem upravo živimo. Postpolitička era je bila obilježena neoliberalnom suspenzijom velikih ideoloških obrazaca, erozijom različitih oblika društvenosti, i „totalizacijom privatnog“, nekom vrstom „koktela euforije, konzumizma i apatije“. Antipolitika se pak formira kao nemušta reakcija na ekonomsku krizu 2008. u vidu raznoraznih protestnih pokreta, i čini haotičnu međufazu u kojoj se urušava neoliberalni konsenzus, kako unutar samih zapadnih društava, tako i na globalnom planu. U toj fazi, usljed niza neuspješnih i moralno dvojbenih vojnih ili političkih intervencija, neprikosnoveni idejni autoritet liberalnog Zapada je već ozbiljno uzdrman – i na međunarodnoj sceni se suverenizam i autoritarizam različitih ideoloških varijanti pojavljuju kao ozbiljna alternativa liberalno-demokratskom modelu. Hiperpolitika, koja opet nastaje kao reakcija na groteskan ishod antipolitičkih stremljenja, čiju personifikaciju predstavlja Donald Trump, ideološki je heterogena i difuzna; njena karakteristika nije tradicionalno udruživanje u neki koliko-toliko koherentni pokret, nego umrežavanje u prolazne kratkoročne projekte.
3. Iako ponekad smatramo da smo potpuno poseban slučaj, posve mimo svijeta, naša politička, kulturna i društvena realnost se, između ostalog, može smatrati i refleksom globalnih trendova. Ova godina na izmaku protekla je u znaku parcijalne smjene vlasti u kojoj je mjesto probosanskog faktora u dejtonskom sistemu, potpomognuta međunarodnom intervencijom, zauzela grupacija predvođena tzv. Trojkom, dok su separatističke i etnonacionalističke agenture susjednih država, okupljene oko SNSDa i HNSa ostale netaknute, i koje su čak uspjele proširiti i produbiti svoju moć. Ne znamo šta će biti krajnji rezultat ovog procesa, i kako ćemo ga na kraju vrednovati, ali u samom njegovom toku možemo vidjeti različite primjese globalnih tendencija koje opisuje Jäger, pri čemu ove tendencije postpolitike, antipolitike i hiperpolitike kod nas nisu strogo vremenski odvojene, nego se preklapaju i djeluju naporedno. Dok je veliki dio našeg stanovništva zapao u postpolitičku apatiju, koja se ogledala u eroziji stranačkih članstava ili sve manjem zainteresiranošću za izbore, formirao se neodređen antipolitički bunt, usmjeren prema sistemu kao takvom, i lako podložan različitim manipulacijama i pojedinačnim interesima. Njegov ishod su, recimo, bili nasilni protesti 2014. godine te paljenje zgrade Predsjedništva i drugih institucija. Jedan od ključnih antipolitičkih momenata jeste nastojanje da se politička moć projicira na neko konkretno mjesto ili ličnost, čije bi uklanjanje, u očima antipolitičkih aktera, odmah donijelo suštinsku promjenu. Zgrada predsjedništva je stradala zbog te iste fantazme u kojoj je suspendirana ključna realnost našeg političkog sistema: kod nas, naime, niti na nivou cijele države, niti unutar probosanske političke sfere, ne postoji ultimativni centar odlučivanja, ne postoji ni mjesto ni ličnost u kojoj se koncentrira dominantna moć. (To, uzgred budi rečeno, svakako nije slučaj s onim bh. prostorima koje kontroliraju HDZ i SNSD, gdje je to središte konkretno, opipljivo i neokrznuto već desetljećima. Takva statičnost nosi neke druge probleme za te prostore, moji su možda i teži od rovitosti i nestabilnosti na drugoj strani, ali to je posebna tema). No, za atmosferu antipolitičkog bunta, emotivno nabijenog, ali ideološki neosviještenog, bez jasne koncepcije, i sa sve slabijim uvidom u kompleksnu realnost, bio je potreban neprijatelj s konkretnim likom. Taj neprijatelj je dobio svoje simbolički otjetvorenje u svakako neomiljenom bračnom paru Izetbegović, koji je postao personifikacija „korumpiranog režima“. I tu dolazimo do hiperpolitičke dimenzije ovog procesa: bijes antipolitičke javnosti, dijelom nastao spontano, dijelom podgrijavan po principu inercije, a dijelom i vješto usmjeravan, eskalirao je oko nekoliko „tačaka trigerovanja“, kako ih zove njemački sociolog Steffen Mau, kao što su neriješen „slučaj Memić“, „afera respiratori“ ili „revizija“, dok su ključni problemi poput unutrašnje blokade sistema, izbornog zakona u skladu sa željama HDZa, ili državne imovine, za tu istu javnost ostali preapstraktni i neopipljivi. To je rezultiralo pobjedom antipolitičkog protesta na izborima, koja ipak nije bila toliko uvjerljiva pa je bila potrebna i intervencija međunarodne zajednice da se ona ovjeri.
Rezultat, međutim, nažalost, nije bila promjena režima, ni na planu korupcije (kako sad sve više pokazuje afere nove vlasti), niti na nivou općeg poretka, gdje su dva ključna faktora ostala u igri, moćnija i destruktivnija nego ikad prije. Fantazma sistemske promjene ili pak revolucije veoma se brzo rasplinula, i uslijedio je i u dijelu javnosti naklonjenoj novoj vlasti proces djelimičnog otrežnjenja koje još traje, i koje se veoma lako može pretvoriti u novu varijantu antipolitičkog sentimenta. Iluzije su opasne kad se razotkriju, velika obećanja kad se iznevjere znaju biti kobna za one koji su ih davali. I tako ćemo, ako se ne vratimo klasičnoj ideji politike, koja, kako Max Weber kaže, znači uporno bušenje tvrdih dasaka, odnosno ustrajan rad na malim ali sigurnim koracima naprijed, koji podrazumijeva osnovni okvir i konsenzus o izgradnji države i boljeg društva, vjerovatno ući u novi populistički ciklus u probosanskom političkom sektoru. Opet će se tu najavljivati velike revolucije, i stvarati nove iluzije, nakon koje će uslijediti nova i dublja razočarenja, dok će agenture koje su, realno, u službi drugih država ostati nepromijenjene.
Sa velikom dozom sigurnosti možemo reći da lice tog sljedećeg bunta neće biti Mao Ce Tung, ali, ko zna, živimo u nepredvidivim i zanimljivim vremenima, kad se i najmarginalniji fenomeni preko noći mogu preseliti u središte naših života.
