Ramo Isak nije „greška“ sistema. On je njegova mjera, slika i domet.
Piše: Maja Radević
Kada smo sinoć objavili snimak centralnog Dnevnika Federalne televizije (FTV) u kojem se voditeljica zahvaljuje ministru unutrašnjih poslova FBiH Rami Isaku na tortama koje im je poslao uoči Bajrama, mnogi građani su pomislili da je u pitanju lažni video nastao uz pomoć umjetne inteligencije. Nažalost, nije.
„Na izboru torti čestitali bi mu i probrani vrhunski sladokusci. Uz bajramske čestitke kazao je i da smo u sigurnim rukama i da mirno spavamo. Zahvaljujemo se ministru Isaku“, rekla je voditeljica FTV-a, dok je kamera zumirala torte sa “potpisom” ministra dr.sc. Rame Isaka.
Ministar Isak nije prvi, a zasigurno ni zadnji političar koji je povodom blagdana odlučio počastiti uposlenike jednog medija – u ovom slučaju federalnog javnog servisa. Ali ovo jeste prvi put da se jedan medij – u ovom slučaju federalni javni servis – u programu uživo zahvalio jednom političaru na čašćavanju.
Kada je Arnel Isak, sin Rame Isaka, prije skoro tri godine kao zastupnik u Federalnom parlamentu unio svoj “koalicioni kapacitet” i postao dio parlamentarne većine kojoj je zafalilo ruku, bio je to samo uvod u do tada neviđeni, potpuno otvoreni i bestidni nepotizam na domaćoj političkoj sceni, režiran i odobren pod okriljem stranaka Trojke. Nedugo nakon što je Isaku mlađem politička karijera naglo uzletjela zahvaljujući “koalicionom kapacitetu”, Ramo Isak je uz pomoć glasa svog sina parlamentarca postao ministar unutrašnjih poslova Federacije. Potom je Vlada FBiH, u čijem sastavu je Ramo Isak, izglasala da Ramin drugi sin Rusmir Isak postane direktor KPZ Zenica (a da bi sve prošlo korektno, Ramo se izuzeo iz tog glasanja). I tako je porodica Isak, na čelu sa pater familiasom Ramom, postala neizostavni dio političkih i javnih upravljačkih struktura u Federaciji.
Gotovo svaka informacija koja se u medijima pojavila o ministru Isaku od njegovog imenovanja do danas bila je nevjerovatnija od one prethodne – od toga da je dva puta bio pravosnažno osuđen zbog nasilja i prijetnji, pa do toga da je početkom 2000-ih dobio otkaz u policiji ZDK jer je na svadbi svog prijatelja pucao iz službenog pištolja (“Da sam opet na toj svadbi i da imam 15 metaka, ja bih ispalio svih 15“, rekao je svojevremeno Isak u razgovoru sa novinarima CIN-a). Ramo Isak je na društvenim mrežama influenser koji vozi Ferrarija i ljetuje u luksuznim resortima, službeni helikopter koristi kao da je njegov privatni, otvoreno se hvali svojim bogatstvom i uspješnim porodičnim biznisima i žestoko se verbalno obračunava s mafijom i kriminalcima, dok istovremeno sam već godinama uspješno balansira na tankoj crti između kriminalca i čuvara reda i zakona.
“Da je Allah htio da budemo meleci, mi bi bili meleci i ne bi griješili. To znači, svaki čovjek griješi”, mudro zaključuje ministar Isak kada ga novinari pitaju o njegovim „nestašlucima“ iz prošlosti.
Dan kada je Ramo Isak zvanično imenovan za federalnog ministra policije bio je dan kada je vlast Trojke zvanično srušila sav svoj politički kredibilitet. On je savršena paradigma te vlasti koja je, zarad kratkoročnih političkih kombinatorika, odlučila da granice političke i društvene prihvatljivosti pomjeri do tačke u kojoj je gotovo sve dozvoljeno. U tom procesu, lideri Trojke su uz svesrdnu podršku “prijateljskih”, njima naklonjenih medija učinili da ličnost poput Rame Isaka postane ne samo normalizovana, nego čak i poželjna u javnom prostoru. Ono što je do jučer bilo nezamislivo, danas se predstavlja kao uobičajeno, simpatično, ponekad smiješno, ali uglavnom bezazleno – iako je sve osim bezazlenog.
Zahvalnica ministru Isaku upućena iz studija FTV-a nije tek još jedna bizarna medijska epizoda ili nepromišljen urednički gaf. Kada javni medijski servis, koji bi morao biti korektiv vlasti, u Dnevniku iskazuje zahvalnost ministru za poklone, to je jasna poruka o odnosu moći u kojem se taj javni servis poslušno prilagođava partikularnim političkim interesima, kritička distanca se zamjenjuje bliskošću i odobravanjem, a profesionalni standardi lojalnošću. A nakon što jednom dođemo u fazu da nas više ne iznenađuje ni to što je neko poput Rame Isaka ministar koji rukovodi jednim od najvažnijih resora u Federaciji, niti zahvale FTV-a političaru koji im je poslao bajramske torte, to znači da je sistem uspio u onome što je naumio – da nas navikne, da spusti ljestvicu toliko nisko da prestanemo razlikovati skandal od svakodnevnice.
Ramo Isak nije „greška“ sistema. On je njegova mjera, slika i domet. Federalna televizija je u toj priči samo servis koji emituje sliku. Nažalost, ne servis građana, onako kako bi trebalo biti, nego javni emiter koji se otvoreno stavio u službu vlasti.
