EU I NATO integracije: Razbijanje mita o odvojenim putanjama za BiH

Piše: Sead Turčalo

Ako se zapitamo koga bi oni koji su protiv NATO integracija Bosne i Hercegovine izabrali za strateškog partnera, izbor bi, prema dominantnom političkom diskursu u Republici Srpskoj, pao na Rusiju. Ovaj odgovor, koji se temelji na našim dojmovima stvorenim političkom bukom vladara tog bosanskohercegovačkog entiteta, je netačan. Ta politička buka nas sprječava da tražimo podatke i da na temelju njih formiramo svoje mišljenje. Nedavno istraživanje bosanskohercegovačkog think-tanka Atlantska inicijativa, objavljeno u februaru 2024. godine, pokazuje da 39,7% onih koji su protiv članstva Bosne i Hercegovine u NATO savezu, ipak bira NATO kao strateškog partnera kada su im alternative Rusija i Kina.

Ovo istraživanje pokazuje grešku domaćih i međunarodnih političkih aktera koji su prihvatili mišljenje da su NATO integracije toksične za eurointegracijski put Bosne i Hercegovine i za unutrašnju politiku uopće. Prihvatanje ovog narativa nije iznenađujuće, jer mnoge važne političke odluke o državi i društvu često se donose na temelju impresija, a ne na temelju istraživačkih rezultata i stvarnih stavova javnosti.

Istraživanje također razotkriva dodatni nedostatak shvatanje strateškog odnosa između EU i NATO integracija kod domaćih aktera te dubinu greške u prihvatanju narativa o toksičnom utjecaju NATO puta za EU integracije države. Rezultati pokazuju da, iako većina u entitetu Republika Srpska ne podržava NATO integracije, najzastupljeniji percepirani benefit članstva u Savezu, sa 20,6%, jeste približavanje Bosne i Hercegovine ulasku u Evropsku uniju. Slijede investicije, sa 16%, i regionalna sigurnost, sa 11,8%.

Ovo pokazuje da znatan procenat građana u Republici Srpskoj jeste svjestan povezanosti ovih dviju integracijskih procesa i potencijala NATO članstva u jačanju kretanja Bosne i Hercegovine ka EU. Toga bi trebale biti svjesne i bosanskohercegovačke političke vlasti. Ova dva procesa nisu samo povezana, nego su duboko isprepletena, iako će razni akteri, uključujući predstavnike međunarodne zajednice, često tvrditi drugačije. Isprepletenost ovih dvaju integracijskih procesa potvrđuje i njihova historija. Nijedna država članica EU, osim Španije i onih država koje imaju historiju neutralnosti ili nametnute neutralnosti, nije postala članicom Unije a da se prethodno nije priključila NATO-u. Ovaj izuzetak Španije, koja je pristupila tadašnjoj Evropskoj zajednici prije NATO-a, odražava specifične historijske i geopolitičke okolnosti koje se ne mogu direktno usporediti s Bosnom i Hercegovinom.

Ne može se, niti smije, zanemariti ni geopolitički zemljotres koji kontinuirano potresa evropski kontinent od početka ruske agresije na Ukrajinu u februaru 2022. godine. Taj “zemljotres” je centar geopolitičke gravitacije pomaknuo prema jugoistoku i sjeveru Europe. Na sjeveru Europe, Finska i Švedska su se odlučile za potpuni strateški zaokret postajući članicama NATO-a. Kontinuirano podrhtavanje međunarodne sigurnosne arhitekture u posljednje dvije godine i jačanje linija rascjepa u globalnoj politici signalizira da ne smijemo biti progutani u novonastalim rascjepima, već ih moramo koristiti kako bismo geopolitičke impulse koristili za euroatlantski integracijski proces.

Geopolitički zemljotres je već nagnao Evropsku uniju da o proširenju razmišlja kao o geopolitičkoj nužnosti, otvarajući nam time put ka zelenom političkom svjetlu od strane Evropskog vijeća za početak pregovora, nakon što implementiramo preporuke Evropske komisije iz oktobra 2022. godine. Sjevernoatlantski savez je, također, višekratno jasno iskazao da izazov za Bosnu i Hercegovinu dolazi iz strateškog pravca koji je prepoznat kao ključan i u principu pristupa sigurnosti od 360 stepeni, utvršenom u Strateškom konceptu iz 2022. godine – to je istok, odnosno Rusija. Bosna i Hercegovina, uprkos svim unutrašnjopolitičkim ograničenjima, mora nastojati iskoristiti taj geopolitički prozor mogućnosti koji joj je otvoren, ali bi već naredne godine mogao početi polako da se zatvara.

Trebamo biti svjesni, iako se na prvi pogled može činiti drugačije, da je naša pozicija u NATO integracijskom procesu još povoljnija nego u procesu integracija u EU. Da bismo lakše shvatili poziciju Bosne i Hercegovine u procesu NATO integracija, usporedit ću je s našom pozicijom u procesu EU integracija. Bosna i Hercegovina se, 2010. godine, nakon NATO samita u Talinu, nalazila na mjestu na kojem se danas naša država nalazi u procesu EU integracija. Tada smo dobili preporuku za podnošenje Godišnjeg nacionalnog plana (ANP) i aktiviranje Akcijskog plana za članstvo (MAP) nakon što registrujemo perspektivnu vojnu imovinu na državu BiH, što je bio talinski uvjet. Godišnji nacionalni plan, ili ANP, najbliži je ekvivalent Nacionalnom programu za usvajanje acquis communautaire, koji, između ostalih preporuka Evropske komisije iz oktobra 2022. godine, mora da usvoji prije nego što Evropsko vijeće usvoji usaglašeni pregovarački okvir sa BiH.

Osam godina nakon talinskog uvjeta, NATO je odlučio da popusti i pozvao je BiH da podnese ANP bez da je sva perspektivna vojna imovina bila registrovana na državu. Vidimo da NATO nije jedini koji je mijenjao svoje kriterije ili ih snižavao kako bi BiH nastavila integracijski proces. U 2019. godini, Bosna i Hercegovina je predala prvi ANP, koji je kompromisno naslovljen kao Program reformi. Suštinski, bio je to Godišnji nacionalni plan, čime je aktiviran Akcijski plan za članstvo. Ako bismo ovo pojašnjavali eurounijskim rječnikom, Bosna i Hercegovina je predajom Programa reformi za 2019-2020, 2021. i 2022. godinu već počela raditi na reformskim klasterima, dok će u EU integracijama taj rad početi otvaranjem prvog pregovaračkog klastera. Razlika je u tome što sa NATO savezom nema formalnih pregovora kao što je slučaj sa EU. Stoga je BiH barem jedan korak ispred u NATO integracijskom procesu u odnosu na EU integracije. Gledano kroz prizmu političkih odluka, NATO je donio sve relevantne političke odluke vezane za članstvo BiH u Savezu, osim te posljednje, poziva u članstvo.

Uzimajući u obzir javno mnijenje, historijska iskustva i geopolitičke okolnosti, političke vlasti, bilo da su na poziciji ili u opoziciji, kao i društveni akteri koji podržavaju članstvo države u NATO-u, trebali bi ponovo pokrenuti diskusiju o euroatlantskim integracijama. Ovi procesi integracija trebali bi se objediniti i definirati kao vitalni državni/nacionalni interes, prevazilazeći trenutnu političku polarizaciju među ključnim pro-NATO političkim akterima. Ova obaveza proizlazi i iz mandata građana, koji su svojim glasovima izrazili da se ovaj nacionalni interes mora implementirati. Prema nedavnom istraživanju, većina građana Bosne i Hercegovine, 69,1%, podržava NATO članstvo, dok 73,3% podržava članstvo u EU, što se smatra izrazom nacionalnog interesa.

Prezentirani rezultati javnog mnijenja pokazuju da populacija prepoznaje stratešku važnost NATO-a, čak i oni koji su inicijalno bili skeptični prema Savezu. Takođe, historijat integracijskog procesa zemalja članica EU pokazuje da argumenti onih koji zagovaraju odvojenost NATO i EU integracija, ili tvrde da su NATO integracije toksične za EU procese, nisu utemeljeni u realnosti. Empirijski podaci ukazuju da NATO put Bosne i Hercegovine nije štetan za eurointegracije. Prava štetnost proizlazi iz antizapadne retorike političkog vođstva u Republici Srpskoj. Dodatno, istraživanje Direkcije za evropske integracije pokazuje da je podrška EU integracijama u Republici Srpskoj između 2021. i 2023. godine pala za 11,1%, iako NATO integracije nisu bile u fokusu javne diskusije u tom periodu.

Kada se određuje bilo koji državni ili nacionalni interes, uključujući i integraciju u NATO, ključno pitanje je sljedeće: Koje su koristi od zaštite tog interesa, i kakve su posljedice ako se on ne zaštiti? Nacionalni interesi ne trebaju se tretirati samo kao primjena vrijednosti na domaćem terenu ili kao kompromisi zbog političke ‘buke’ onih koji su protiv. Umjesto toga, moraju se promatrati u širem regionalnom i međunarodnom kontekstu, gdje se sigurnosna, materijalna i moralna pitanja isprepliću.

U kontekstu sigurnosti, vladavine prava, blagostanja i očuvanja univerzalnih vrijednosti, donošenje teških odluka je neizbježno. Iako mogu biti kontroverzne, ove odluke se, kada se donose u interesu države, razlikuju od onih koje su samo prolazne faze vlasti. Spajanje NATO i EU integracija predstavlja vitalni interes za Bosnu i Hercegovinu, koje zahtijeva promišljenu i stratešku akciju. Zanemarivanje jednog od ovih procesa ne samo da ne ubrzava drugi, već zapravo usporava ukupni napredak zemlje.