U kojem god pravcu da je vodio Rs, Miloradu Dodiku je jedna stvar pošla za rukom, a to je da je svojom politikom ponovno osnažio i ohrabrio nacionalističko djelovanje u tom entitetu. Glorifikacija svega počinjenog u ime Rs-a tokom 1990-ih, isti narativ kao u to vrijeme i njegovanje saradnje sa svima koji su protiv Bosne i Hercegovine samo su primjeri toga.
Tome treba dodati i još jednu bitnu odrednicu: Dodikova politika traži saveznike među utjecajnim političkim krugovima u svijetu i to i u državama u kojima pravoslavci ne čine dominantno stanovništvo, iskorištavajući diplomatsku i svaku drugu defanzivu "probosanske" politike. Upravo zbog toga je danas u situaciji da u kontekstu međunarodnih odnosa govori i o koracima na putu prema secesiji kao svom političkom cilju. Njegovo igranje na kartu srpskog nacionalizma i podjele Bosne i Hercegovine rezultiralo je i, htjeli to priznati ili ne, pasivizacijom probosanske politike u Rs.
Napadi na Bošnjake u Rs-u su postali učestali čak do te mjere da se čini da je to postala pojava na koju smo toliko navikli da ih više niko i ne evidentira dok rijetki reaguju. Oni su, ni manje ni više, nego poruka vladajućih struktura da u Rs-u nema mjesta za Bošnjake. Probosanski politički faktor je marginalan u Rs-u i već odavno ne sudjeluje u formiranju ni izvršne entitetske vlasti.
Pozicije koje bi trebale pripadati Bošnjacima, kao što je onih pet u Vladi Rs-a, pripale su Bošnjacima iz SNSD-a i njenim koalicionim partnerima bez obzira što isti ne uživaju nikakvu podršku bošnjačkog naroda. Tu se niko ne dosjeti ni da spomene ili pokrene pitanje o legitimnom predstavljanju naroda na koje nas konstantno podsjećaju kada HDZ, odnosno HNS, nije zadovoljan izborom nekog Hrvata u Federaciji. I treba napomenuti da nema čak ni najave da će se promijeniti jedan takav odnos u političkom sistemu u Rs-u. Slično se manifestira i na lokalnim nivoima.
