Emotivno obraćanje Zije Ribića na Međureligijskoj molitvi za mir u Rimu

Gledao sam kako tuku i muče muškarce, siluju djevojčice i žene, gledao sam kako mi siluju sestru Zlatiju od 13 godina, traže pare i zlato, utovaraju nas kao stoku u kamion i vode u selo Malešić kod Zvornika.  

Tu sam plakao i tražio mamu.

Zadnje čega se sjećam je ženska osoba koja me gura i govori „evo ti mama, zatim ubod u vrat, zatim pucanj i mrak. Probudio sam se na leševima, ni sam ne znam kako, ali znam da od tog dana sjećanja ne nestaju.

Spasila su me dva srpska vojnika JNA, koja se nisu razdvajala od mene od pronalaska do predaje „plavim šljemovima“ u zvorničkoj bolnici.

Moje liječenje je trajalo dvije godine. Imao sam druga Mladena, njega se sjećam, a onda sam prebačen u Crnu Goru, u Igalo, kod velikog traumatologa dr. Miloševića.

Poslije toga u diječiji dom u Herceg Novom do 2001. godine kada se vraćam u Bosnu.

Bog je htio da preživim, dao mi svrhu da tražim najmilije, da svjedočim, da opominjem, da kažem da osveta nije način, a ni mržnja.

Smatram da je oprost jedini put u pomirenje i bolje sutra, a da mržnja vodi ponavljanju onoga što se desilo.

Život sam proveo bez roditelja, po bolnicama i dječijim domovima. Shvatio sam da nisu svi ljudi isti, shvatio sam, oprostio i ne mrzim.

Ali i danas tražim pravdu i svjedočim istinu jer ako svi čuju i vide šta se desilo, mislim da se takvo zlo neće nikad ponoviti.

Da se neće ponoviti da tražite svoje ubijene, pa prvo sahranite roditelje, zatim poslije godinu dana 4 sestre, pa opet nakon godinu dana brata i sestru. I još uvijek tražim malu Zlatu jer još nije identificirana.

Svi moji su pronađeni i identificirani u sekundarnoj masovnoj grobnici „Crni vrh“, svi osim male Zlate koja je imala samo 3 godine.

Za ovaj zločin još niko nije odgovarao.

Prvom presudom sam dokazao sve, dobili su 72 godine zatvora, ali kada država stane iza zločina i poništi presudu zbog nedostatka dokaza, a vaša država, vaš narod ne stane iza vas u dokazivanju zločina, desi se da ubice budu još na slobodi nekažnjene.

A na suđenju samnom su bili moji prijatelji iz Bosne, Crne Gore,  Srbije, Italije i moj rođak. Njih više od 50. I kakav dokaz treba osim mene i tri preživjele djevojke koje su silovane i mučene?

Oprostio sam svima jer želim da idem naprijed, da živim normalan život, neću mržnju, ali zaboraviti ne mogu jer se ovo ne može zaboraviti.

Vjerujem u Boga i želim samo pravdu. Znam da će svi odgovarati za svoja djela i svojim prijateljima govorim da nije bitno kojem se ko Bogu moli, kako ko izgleda, nego je bitno šta mu je u duši.

Dobivši drugu šansu od Boga ispunjen shvatanjem, strpljenjem i ljubavlju, dobio sam snagu da istrajem u traženju svojih najmilijih i da svijet sazna i čuje da su zli ljudi koji su ubili i silovali djecu još na slobodi i nekažnjeni, a da država koja štiti i skriva zločince je ista kao zločinac.

Molim Boga i ljude da se ne zaboravi, da se nikada više nikome ne ponovi. Da svi učinimo sve i zaustavimo ubijanje djece, zaustavimo sve ratove, jer rat nosi smrt i nepravdu, a u miru je sve moguće. Pa i da svjedočim i ispovjedam se ovdje pred vama, prvi put.

Vidim da čujete, slušate i čast mi je što sam ovdje.

Znam da dobro u ljudima mora i može pobjediti  zlo, jer zlo ako se ne identifikuje i ne spriječi  širi se poput vjetra.

A zar od Boga nije dovoljna i ova moja sudbina da se nikad nikom ne ponovi zlo.

Mir s vama“.