Nimalo optimistična prognoza ni za nas sa takvim susjedima. A sve sa Dodikom i Čovićem koji žele disoluciju zemlje u kojoj žive i sa Trojkom, potpuno nederasloj aktuelnom trenutku.
Piše: Damir Rastoder
Davnih devedesetih godina neko je futuristički ustvrdio "da će se prije Evropa balkanizirati, nego što će se Balkan evropeizirati".
Danas, u prvoj polovini 21. vijeka, svjedočimo ratu u Evropi (Ukrajina), a na Bliskom istoku Izrael, pred očima Zapada, pa i uz podršku, sprovodi genocid u Gazi prema Palestincima.
Populisti su samo drugo, manje bolno, ime za neofašiste koji su postali vodeće stranke u Austriji, Italiji, Mađarskoj, Nizozemskoj, Slovačkoj, a u mnogim drugim državama su rastuće političke snage (Njemačka, Francuska).
U savremenoj Evropi izbori se više ne dobijaju na priči o vladavini prava, ljudskim pravima, građanskim slobodama, demokratiji i univerzalnim vrijednostima, već na temama suverenizma, nacionalizma, protekcionizma, borbe protiv migracija…
Ova sumorna slika može se još i pogoršati nakon izbora u junu za Evropski parlament, na kojima se očekuje da će stranke desnice dodatno ojačati i povećati broj mandata u ovoj važnoj instituciji.
Ako bi, kojim slučajem, na američkim predsjedničkim izborima pobijedio Donald Trump, ne samo da bi Orban, Fico, Wilders, Milanović i mnogi drugi skakali od sreće, već bi svijet ušao u krajnje neizvjesno, problematično i vrlo vjerovatno dodatno destabilizirajuće razdoblje.
Time bi i drugi populisti i nacionalisti širom Evrope dobili novo pogonsko gorivo, a automatski bi bio reafirmiran princip u međunarodnim odnosima "ko jači-tlači".
Kako se to završilo u prošlosti znamo vrlo dobro, kako bi to sad izgledalo,možemo samo pretpostaviti.
Gaza i Ukrajina su najbolja ilustracija tog najgoreg mogućeg scenarija.
Milorad Dodik je i sam, bez da ga bilo ko pita, ustvrdio da samo čeka Trumpovu pobjedu na izborima da bi krenuo u realizaciju svojih secesionističkih planova.
Takvih dodika, možda ne ovako otvorenih i glupih, ima i u regionu i diljem svijeta.
A vrlo je malo snažnih demokratskih lidera, sa vizijom i vrijednostima, koji bi se suprostavili nadolazećem ludilu.
Naprosto, značajno je poremećena ravnoteža u korist nacional-populista i autokrata.
Što je najgore, slična je situacija i u našoj regiji.
Srbija je poslije izbora dobila prorusku vladu, a crnogorski analitičar Danilo Kalezić čak tvrdi da je to ratna vlada.
U Hrvatskoj će čuveni i nadaleko samohvaljeni evropejac Andrej Plenković vrlo vjerovatno formirati najdesniju vladu od Franje Tuđmana do danas.
I taj uglađeni briselski birokrata nam objašnjava da je to volja hrvatskih građana i da on samo ide u susret takvom političkom raspoloženju.
Politika zvaničnog Zagreba ni do sada nije bila prijateljska prema BiH, a možemo samo naslutiti šta će se dešavati sa ulaskom u vlast proustaškog Domovinskog pokreta.
Situacija nije ništa bolja ni u drugim državama bivše Jugoslavije.
U Makedoniji se 8. maja održavaju parlamentarni izbori na kojima je desničarski VMRO apsolutni favorit kao uostalom i njihov predsjednički kandidat. Samo je dilema da li će im za formiranje većine biti potrebna neka od albanskih partija. Do sada vladajući SDSM doživjet će pravi brodolom, od koga će se vrlo teško oporaviti.
Promjenili su ime državi, a nisu dobili ništa, imali su lidera pored kojeg harizma ni slučajno nije prošla, imali su program koji je izgledao kao školski rad. Poraz je bio neminovan.
Crna Gora samo na prvi pogled ima tehnokratsku vladu.
Zapravo, ona je pod kontrolom proruskog Demokratskog fronta koji i obezbjeđuje većinu. Premijer Spajić se ne izjašnjava o nijednom političkom pitanju samo da ne bi naljutio vojvodu Mandića i Vučića. Govori to i šutnja povodom izglasavanja Rezolucije o Srebrenici u UN. Do dana današnjeg niko ne zna kako će Crna Gora glasati. Možda i podignu dva prsta, tek toliko da budu na strani većine, ali da se to baš ne vidi iz Beograda. Iz ove perspektive čini se da je Crna Gora nečujno i tiho postala ili postaje dio "srpskog sveta".
Vidljivo je i da se suverenističke snage polako ali sigurno mire sa takvim razvojem događaja.
Tragikomično izgledaju redovni protesti Cetinjana zbog ruske agresije na Ukrajinu, dok im država nestaje i postaje pokrajina u okviru "srpskog sveta".
Samo još nedostaje da Janez Janša, po ko zna koji put, dođe na vlast u Sloveniji i da bude kompletirana desničarska mapa bivše zajedničke države.
Nimalo optimistična prognoza ni za nas sa takvim susjedima. A sve sa Dodikom i Čovićem koji žele disoluciju zemlje u kojoj žive i sa Trojkom, potpuno nederasloj aktuelnom trenutku.
Da ipak ne bude sve tako crno, potrudili su se Lajčak i Escobar.
Odlaze, hvala dragom Bogu, na nove ambasadorske dužnosti. Ne zna se ko je od njih dvojice bio neuspješniji u svojim misijama na Balkanu. Bar ove birokrate, loših i opasnih namjera, nećemo više gledati.
Daleko vam lijepa kuća…
