"Hoću da pričam, hoću da se zna, hoću da se tužioci i sudije ove države stide svog nerada jer nas niko nikada nije zovnuo da u institucijama govorimo kakav se zločin u Liplju dogodio".
Piše: Almasa Hadžić
Na graničnom prelazu Karakaj u Zvorniku jutros je uhapšen Rade Grujić, poznatiji kao "Rašo" koji se sumnjiči da je na području Zvornika 1992. godine počinio zločin protiv čovječnosti, kako to stoji u zvaničnom saopćenju Tužilaštva Bosne i Hercegovine.
Bezbjedan od sudskog progona, "komšija Rašo" kako su ga mnoge žrtve silovanja u logora Liplje poznavale, s dolaskom mira svih prethodnih godine uglavnom je boravio u Srbiji, ali je redovno dolazio u svoje rodno Snagovo, iz koga je, kao pripadnik čete TO Snagovo Vojske Rs, početkom agresije krenuo u napad na svoje komšije s kojima se nekad družio.
Strahote logora smještenog u kući Đuze Salihović u Liplju, u kojoj je u maju 1992. godine bilo zarobljeno više od 400 mještana, najviše žena, djevojaka, djece i starica, kao i jedan broj muškaraca, preživjeli svjedoci teško da će ikada zaboraviti.
U danu oslobađanja logora 2. juna 1992. godine, zločinci su iza sebe ostavili 27 žrtava među kojima je bilo 12 žena i 15 muškaraca.
Tajne o mučenju, zlostavljanju, izgladnjivanju, ponižavanju itd, koje i danas čuva Đuzina prilično devastirana kuća zasigurno nikad neće biti do kraja rasvjetljene.
Krivca za to preživjele žrtve svih ovih godina vide u pravosuđu Bosne i Hercegovine.
Đuza Salihović, što od tuge, što od posljedica mučenja koje je tokom zarobljeništva preživjela, umrla je neposredno nakon dolaska mira. Umrle su i mnoge druge žene, žrtve teškog mučenja, neke su se iselile van BiH, neke su u teškom psihičkom stanju.
No, Đuzina snaha Šerifa Salihović, koja je skupa sa svojom svekrvom preživjela zarobljeništvo, obećala je, kazala nam je prije tri godine, da neće šutjeti i jedna je od rijetkih koja svojim javnim svjedočenjem čini sve da istina o ovom zločinu ode u svijet.
"Imala sam 27 godina kad sam skupa sa svojom svekrvom zarobljena u vlastitoj kući. Gledala sam kad su ljude klali, rezali im prste, ruke, silovali i staro i mlado, pljačkal, ubijali.
Iz kuće moje svekrve, koja je bila veoma bogata, odnijeli su nekoliko kilograma zlata, novac...
Četnici, zločinci, kažu nam neće od vas muslimana uho ostati. Moja svekrva je tada imala 67 godina, bila ugledna i poštovana hadži-hanuma koja je mnogo godina prije agresije obavila hadž.
Možete li zamisliti kako je bilo takvoj pobožnoj ženi kad su je, skupa samnom i još nekoliko komšija i komšinica, natjerali da gola hoda putem ispred kuće, a pored puta četnici se smiju.
Duša nam se raspadala od sramote i poniženja, ali ne možeš ništa učiniti. Šta su sve radili od mene ne dao vam Bog da to doživite", ispričala je 2. juna 2020.godine za Politicki.ba Šerifa Salihović, koja je nakon agresije, i pored svega što je preživjela uspjela izgraditi svoj život.
U logoru Liplje, prema nezvaničnim informacijama, silovano je 11 maloljetnica i niko ne zna koliko starijih djevojaka, žena, pa i starica. Mnoge su pretrpjele ne samo psihičke, već i teške fizičke ozljede.
U danu kada je logor oslobođen mnoge od žena i djevojaka nisu mogle hodati od posljedica udaraca i trauma koje su u sebi nosile.
Šerifa se, ispričala je tada, zaklela da će istinu o logoru Liplje iznijeti na vidjelo jer je "svjedočiti istinu ljudska i Božija obaveza", kazala je tada.
"Još se sjećam tužnih i uplašenih lica djevojčuraka od 15, 16, 17 godina u trenucima kad ih zločinci odvode da ih siluju. Pa dovedu njihove očeve da gledaju kako im siluju kćerke. I onda mi kažu neki:"zašto pričaš Šerifa".
Hoću da pričam, hoću da se zna, hoću da se tužioci i sudije ove države stide svog nerada jer nas niko nikada nije zovnuo da u institucijama govorimo kakav se zločin u Liplju dogodio.
A zločin su činile naše komšije koje i danas prolaze autima pored naših kuća. Želim da ova moja, odnosno kuća moga svekra i svekrve bude pretvorena u muzej, da svijet dolazi i gleda mjesto na kome su mučeni ljudi samo zato što su muslimani", poručila je Šerifa Salihović prije tri godine u razgovoru za Politicki.ba.
U jednoj od ispovjesti datih istraživačima lokalne Komisije za istraživanje ratnih zločina neposredno nakon oslobađanja logora, osamnaestogodišnja A.A je ispričala da su je u improviziranoj javnoj kući, tokom pet noći silovali po trojica srpskih vojnika.
Dvadesetogodišnja J.F, koju su također silovali svakog dana boravka u logoru, svjedočila je i ubistvu svog oca.
"Ocu su prvo odrezali uši, a zatim su mu prerezali grlo. Onda su njegovo krvavo tijelo jednostavno izbacili iz kuće. Nisam se smjela pomjeriti. Suze teku za babom, a ne smijem ništa progovoriti. Bilo mi je dopušeteno da ostanem u kući svojih roditelja, ali su svake noći dolazili po mene i odvodili me u javnu kuću. Poslije svega, užasno se stidim. Ne znam kako da gledam u oči svoje komšije, rodbinu", kazala je istražiteljima J.F. neposredno nakon što je izašla iz logora.
Pedesetogodišnja H.F. ispričala je da joj je u logoru, nakon što su je silovali, zadavljena njena sedamnaestogodišnja kćerka. Kada su ušli u kuću našli su je na jednom ležaju, s rukama na vratu na kome su se vidjeli tragovi davljenja.
Inače, desetine ispovjesti zarobljenih muškaraca, žena i djevojaka koji su pretrpjeli torture logora Liplje, svjedoče o monstruoznosti iživljavanja silovatelja nad njima, njihovim životinjskim nagonima u ponašanju, premlaćivanju logoraša, poniženjima, mržnji koju su demonstrirali prema njima kao muslimanima.
Jedna od djevojaka istražiteljima je po imenima nabrojala silovatelje koji su, uglavnom, dolazili iz susjednih srpskih sela, mahom iz Snagova, od kojih su neki, čak, bili njihovi školski drugovi, prijatelji i kolege s posla njihovih očeva...
Danas uhapšeni Rade Grujić samo je jedan od članova snagovačke čete Teritorijalne odbrane čiji su članovi počinili teške ratne zločine nad zarobljenicima logora Liplje.
Da li će biti i jedini, ostaje da se vid.
Naime, godinama nakon agresije svjedoci, od kojih su mnogi već pomrli obraćali su se svim nivoima pravosuđa Bosne i Hercegovine sa zahtjevom da se procesuiraju počinioci zločina u logoru Liplje, ali bez izgleda da će njihovi silovatelji i ubice, mahom komšije iz susjedenih sela, biti privedeni pravdi.
Za to vrijeme, mnogi od njih iselili su u Srbiju,većinom u općine Loznica, Mali Zvornik, Šabac i svih ovih godina, bez straha da će biti uhapšeni dolazili su u obilazak svojih roditelja, prijatelja na Snagovu i Zvorniku.
Put ih je redovno vodio, pričaju svjedoci, pored Đuzine kuće u kojoj su činili zločine i pored kuća povratnika – žrtava njihovih zločina..
Među njima bio je i danas uhapšeni Rade Grujić.
