Piše: Emir Suljagić
Ovako priča ide.
Prije nekih 20 i kusur godina, u Hagu, na sudu, slušam suđenje Vidoju Blagojeviću i Draganu Jokiću.
Sam sam po običaju, jer to je samo još jedno u nizu suđenja za Srebrenicu i ne zanima nikog osim mene.
U drugom dijelu pretresa, jedan za drugim se pojavljuju dva svjedoka. Pretres se svako malo otvara i zatvara za javnost, jer obojica svjedoče pod zaštitom - pseudonim, izmjena glasa i lika - ali poslije petnaest minuta, u oba slučaja sam siguran da ih poznajem i da smo išli u istu srednju školu.
Obojica su svjedočili kao pripadnici voda Bratunačke brigade koji je popodne 15. jula učestvovao u ubijanjima na Branjevu i u Pilici. Bio sam malo potresen, ali dotad mi se u Hagu zatvorilo toliko krugova, da su ovakve stvari ulazile takoreći u rok službe. Pretres se završava za taj dan, izlazim iz suda, sjedam u autobus.
Doslovno samo što sam izašao vidim na trotoaru njih dvojicu. Izgledali su nekako mali i jadni, ustrašeni od saobraćaja, buke, galame kraja radnog dana.
Viđao sam ih i u Bratuncu i Srebrenici i kasnije.
