Dan kad je poginuo Crni labud: Sanjao je Bosnu u kojoj će Bošnjaci hodati uzdignute glave

Nakon njegove pogibije, jedinici koju je vodio, njegovi saborci dali su ime „Crni labudovi“.

Piše: Almasa Hadžić

Bio je sunčan, pravi proljetni dan. Skupa sa vijestima o nadiranju agresorskih snaga iz pravca Zvornika prema Sapni, u Tuzlu su stizali izbezumljeni mještani sapanjskih sela koji su se našli na njihovoj meti.

U krugu stadiona Tušanj, u općoj pometnji, negdje poslijepodne 11. maja, starija, usplahirena žena, priča šta se prethodni dan događalo u njenom selu i saopćava da je „napad zaustavljen“ ali da je „poginuo kapetan iz Tuzle“ i još šest njihovih mještana, da je u selu ostalo samo nekoliko osoba, a da su ostali krenuli prema Tuzli.

„Gospođo, poginuo je Senad“, prilazi mi jedan od Sapnjaka, znajući moju porodičnu vezu sa Senadom, utučen, pita kako da to saopćimo roditeljima.

U kući u Šičkom brodu, bio je samo Senadov otac Selmo, dok je majku Huriju, nekoliko dana ranije, Senad naredbodavno otpremio u Švajcarsku kod kćerke.

„Znam da je bio na Kula gradu, pa u Sapni, ne priča mnogo gdje je, ali znam, vidim da je zamišljen, govori da je rat, da se država mora braniti. Jedne noći je došao kući i kaže mi da se spremim, da idem kćerki u Švajcarsku. Ja se otimam, neću, kako da njega ostavim, ali on ne popušta. „Mati, rat je, nemam ja vremena da mislim o tebi i tvojoj bolesti“, kaže mi. Spremam se, plačem, ali on žuri, veli moraš ići...“,nerjetko, poslije, prisjećala se majka Hurija svog rastanka sa Senadom.

Senad se, pamtim, tog dana, nakon što je rano jutrom ispratio majku, spremio i silazeći u dvorište kuće, doviknuo „reci ocu da ću mu auto ostaviti na sigurnom, a tebi, eto spiska telefona osoba koje možeš nazvati, ako šta zatreba“. I ode.

Zauvijek.

Poginuo je samo nekoliko dana kasnije, tačnije na današnji dan prije tačno 29 godina.

Bio je jedan od onih koji su kao članovi Patriotske lige osjetili šta se sprema Bosni i Hercegovini i Bošnjacima u njoj i nije mirovao, premda su ga samo rijetki u to vrijeme shvatali i razumjeli.

Majka Hurija nikad nije zaboravila vrijeme kada je Senad napustio Hrvatsku i stigao u Tuzlu.

„Službovao je kao policajac u Dubrovniku nekoliko godina. Zatim u Puli, pa u Makarskoj gdje ga je zatekao rat u Hrvatskoj. Kao specijalac, bio je premješten u Benkovac. Tu je imao i prvo ratno kaljenje: pred njegovim očima poginula su dvojica njegovih kolega. Jedan dan 1991. godine, samo je bahnuo na kućna vrata. Pitam šta je sine, čudo si došao, kaže, došao sam da branim svoju zemlju. Ja se smijem, ne vjerujem u ono što mi kaže, a on veli „mama i ovdje će biti rat, a ti mi nemoj vjerovati“, sjećala se majka Hurija.

I danas ni jedan detalj iz života njenog sina nije zaboravila – od vremena kad je bio dijete, kad je trenirao džudo, kad je vozio motor, upisao fakultet, kad je postao policajac, do one noći kad je u snu osjetila njegovu pogibiju.

„Noć nakon što je poginuo na san mi dođe moj Senad. Gledam kako ga neka cijev udari pravo u oko i to oko krenulo da ispadne. Ja ga pitam „šta to radiš Senade“, a on mi odgovara „to sam ja mati htio, ne brini“.

Ustanem iz kreveta.

Ujutro zovem u Tuzlu, pitam je li mi poginuo Senad. Niko neće da mi kaže. Tek su mi sedmi dan rekli. A majčino srce je osjećalo šta se dogodilo“, pričala bi u trenucima bolne nostalgije za svojim sinom.

O herojstvu Senada Mehdina Hodžića, njegovom snu o „Bosni u kojoj će Bošnjaci hodati uspravne glave“ do sada je mnogo rečeno, ali nikad sve i do kraja. Samo oni koji su ga lično poznavali znali su snagu, karakter i hrabrost ovog posebnog čovjeka.

Nakon dolaska iz Hrvatske, iako bez zaposlenja, ubjeđen da će i BiH biti napadnuta, nije mirovao. Bio je proganjan, praćen, sa grupom svojih saboraca samo mjesec i po prije pogibije, opkoljen u sjedištu PL-a u Tuzli od strane lokalnih bezbjednjaka, progonjen iz grada koji je toliko volio, ali se nije predavao.

U vrijeme dok se u brdima iznad Sapne očekivala najezda agresora, u komunikaciji sa svojim saborcima, predstavljao se kao „Crni labud“. Nakon njegove pogibije, jedinici koju je vodio, njegovi saborci dali su ime „Crni labudovi“.

„Gajit ćemo sjećanje na Senada i nastavit ćemo njegovim putem“ kazao je prilikom posjete Senadovom ocu, neposredno nakon njegove pogibije Hase Tirić inače i sam teško ranjen u bici u kojoj je poginuo njegov komandant Senad.

Prije dvije godine, majka Hurija Hodžić, stigla je u Sarajevo gdje je prisustvovala otvaranju Muzeja heroja oslobodilačkog rata na Kovačima.

Bila je tužna, ali i ponosna, istovremeno.

Među 9 neustrašivih, hrabrih, časnih koji su živote uzidali u temelje države BiH, stajalo je i ime njenog sina Senada Mehdina Hodžića.

Isti dan, obišla je i spomen sobu Udruženja „Crni labudovi“ gdje su je dočekali saborci njenog sina, među kojima i Avdo Subašić koji, kaže, nikad neće moći zaboraviti dan kada je u Zaseoku poginuo njegov prvi komandant.

Majka Hurija je u 87. godini života. Iako, kako kaže „starost i šećer“ uveliko nagrizaju njeno, zdravlje još uvijek, njene misli, dove, snovi, sabrane su samo u imenu njenog sina. Tako, kaže, dok ih Allah „ponovo ne sastavi“.

Ne propušta da, onim koji zaboravljaju heroje, „ne samo ovih 9 heroja, već svakog poginulog u odbrani domovine BiH“, poruči, da je obaveza sjećati se, ali i „učiti iz njihove borbe, jer kad nemaš domovinu, nećeš imati ni budućnost“.

Neka je rahmet heroju Senadu Mehdinu Hodžiću i svim onim koji su živote dali za odbranu domovine BiH.

Vrijeme je da se upitamo da li smo iznevjerili njihov ideal Bosne.