"Neću založiti Memorijalni centar u Srebrenici za bilo čiju agendu, osim naše. Nisam toliko širokogrud da mi Gaza bude važnija od Srebrenice, a Palestina od Bosne. Gadi mi se jeftina zloupotreba Srebrenice i podmetanje naših kostiju i koža pod zupčanike globalnih kriza".
Piše: Emir Suljagić
Muslimani trenutno masovno umiru ili se međusobno ubijaju u Jemenu, Siriji i Sudanu. Pakistan ovih dana nasilno deportuje skoro milion i po afganistanskih izbjeglica. Kineska država uništava kulturu i biološku supstancu Ujgura. Genocid u Mianmaru/Burmi je okončan. I, sve u potpunoj ili skoro potpunoj tišini. Za razliku od rata između Hamasa i Izraela, nijedan od skoro nesagledivih masovnih zločina protiv muslimana nije privukao pažnju globalne muslimanske javnosti. Niti bosanskohercegovačke ili da budemo precizniji muslimanske javnosti u Bosni i Hercegovini. Razlog? Samo se u potonjem slučaju „u kadru“ pojavljuju Jevreji.
Prije nekoliko dana „Palestinska zajednica u BiH“, štagod to bilo, optužila je poimenično Muniru Subašić, Ćamila Durakovića, Hamdiju Fejzića i mene da smo, ni manje ni više, založili Memorijalni centar Srebrenica za „izraelsku stvar“ zbog snažnih institucionalnih veza između MCS i Svjetskog jevrejskog kongresa. U mezarju MCS se nalazi cijeli moj svijet. Moj otac, moj amidža, moja najbliža rodbina, moji prijatelji iz djetinjstva, drugovi iz razreda i uvreda je iz četničkog registra da sam u stanju trgovati njima.
Muniri su pripadnici vojske bosanskih Srba u Potočarima oteli sedamnaestogodišnjeg Nermina iz ruku. Ćamil je kao dijete preživio pad Srebrenice. Hamdija je bio jedan od najvažnijih ljudi u vođenju otpora i organizaciji kakvog-takvog života tokom tri i po godine opsade Srebrenice. Ja – to je već potpuno nebitno; bitno je da sam preživio.
Nas četvero imamo mnogo toga zajedničkog, i skoro podjednako mnogo međusobnih razlika. Ali imamo jednu stvar koja nam je zajednička sa sve manjom grupom ljudi koji za sebe mogu reći da su „prešli“ iz Srebrenice: imamo etičku obavezu isključivo jedni prema drugima i prema našima koji leže u mezarju u Potočarima i drugim mezarjima razasutim po istočnoj Bosni. Prema Hamasu sasvim sigurno nemamo nikakvu obavezu. Za našom djecom i braćom smo žalovali samo mi.
Jedna od prvih stvari koju sam vidio ujutro sedmog oktobra bio je video klip trojice pripadnika Hamasa koji u automobilskoj prikolici sjede na izlomljenom i polugolom ženskom tijelu i uz povike i slavlje se vozaju kroz Gazu. Prvo na što mi je palo na um bio je april 1992. godine, kada su pripadnici jedinica “Službe državne bezbednosti” Srbije okupirali Bratunac, i nakon što su ga ubili, vezali tijelo pekara Fejze Raškaja za auto i vozali kroz grad naočigled svih.
Nakon što je došlo do predvidivog izraelskog odgovora i nakon što su iz Gaze počele da stižu slike rastuće humanitarne katastrofe, dobrovoljno sam se odsjekao od svijeta. Nisam više mogao da slušam i gledam ništa. Jedino što sam uradio – i sve do početka informativne operacije usmjerene protiv Memorijalnog centra Srebrenica i mene, nije mi padalo na um da o tome govorim – bilo je da pozovem neke od prijatelja i poznanika iz Svjetskog jevrejskog kongresa i zamolim ih da se založe za izlazak naših državljana iz Gaze. Da li je i koliko je to pomoglo, ne znam, ali tako je bilo i za to imam svjedoke.
Bitnije od toga, nisam među svojim sunarodnicima vidio nikakvu reakciju na Hamasov napad sedmog oktobra. Vidio sam, međutim, da se rulja skoro po komandi ostrvila na šačicu bosanskih Jevreja. Vidio sam erupciju antisemitizma i među intelektualnom i akademskom elitom, čiji je vrhunac sramni članak Rešida Hafizovića objavljen u Oslobođenju. Vidio sam na protestima pred Vijećnicom u Sarajevu pozive na uništenje Izraela. Vidio sam opravdanu tugu zbog smrti palestinske djece i ni riječi o jevrejskoj djeci koju je Hamas kidnapovao i držao ili još uvijek drži kao taoce.
Da se razumijemo: nikad, u mjeri u kojoj na to mogu uticati, neću založiti Memorijalni centar u Srebrenici za bilo čiju agendu, osim naše. Nisam toliko širokogrud da mi Gaza bude važnija od Srebrenice, a Palestina od Bosne. Gadi mi se jeftina zloupotreba Srebrenice i podmetanje naših kostiju i koža pod zupčanike globalnih kriza.
Genocid se dokazuje na sudu – onako kako su to uradile Munira, Kada Hotić, Hatidža Mehmedović, Nedžad Avdić, Fahrudin Muminović i brojni drugi među nama koji su svjedočili na brojnim suđenjima – a ne na X-u i Facebooku. Svi mi koji smo svoje živote uložili u to da dobijemo komadić pravde za sve Bošnjake i muslimane u BiH danas smo predmet dehumanizacije od strane pristalica Hamasa kakvu smo dosad doživljavali isključivo od sljedbenika Radovana Karadžića. Na isti način na koji mi to godinama rade četnici, pristalice Hamasa u BiH kao kerovi razvlače moje mrtve roditelje. Doduše, još uvijek samo na internetu.
Odbijam, i uvijek ću odbijati da budem u društvu Vladimira Putina, Vojislava Šešelja, Noama Chomskog i drugih prijatelja Palestine koji negiraju naš genocid. Nikad nisam izgovorio ni riječ podrške za vlast Benjamina Netanyahua. Ne pada mi na pamet da se zbog postupaka države Izrael odreknem svog i našeg prijatelja Menachema Rosensafta. Ne dolazi u obzir da spalim institucionalne veze koje godinama gradim između Memorijalnog centra Srebrenica i evropskih i američkih institucija posvećenih holokaustu.
Nisam zadužen i dužan da ispravljam i arbitriram u svjetskim nepravdama. Zadužen sam za jednu konkretnu instituciju i konkretnu grupu ljudi, koji su ili preživjeli genocid ili su u njemu izgubili nekoga. To iskustvo nije na prodaju. Nikome.
(Autor je direktor Memorijalnog centra Srebrenica Potočari)
