Ne praveći distinkciju između različitih upotreba istog pojma (“dogovor naroda”), Bećirović je pokazao da nema ni državničke širokogrudnosti, niti širine u razumijevanju, te da će, kad račun bude sveden, ostati zapamćen, tj. nezapamćen kao bezlični birokrata.
Obraćanje člana Predsjedništva BiH Denisa Bećirovića, na svečanosti povodom Dana nezavisnosti, po običaju, nije izazvalo naročitu pažnju javnosti. Tako je svima promakla njegova ambiciozna ocjena koncepta “dogovora naroda”, pa čak i meni, kao možda jedinom političkom komentatoru koji zaista sluša šta Bećirović govori.
“Za Bosnu i Hercegovinu je”, kazao je Bećirović, “posebno opasan narativ o dogovoru naroda. Ne smiju se u 21. stoljeću dogovarati čelnici naroda kao da ne postoje države i njihove institucije.”
Zatim je dodao: “Iza naracije o ‘dogovoru naroda’ krije se velika podvala. To je pokušaj nepriznavanja države nacije i građana koji u njoj žive. To ne smijemo nikada dozvoliti.”
“Dogovor naroda” u kontekstu 1990.
Sintagma “dogovor naroda” se, u našoj političkoj javnosti, vezuje za Aliju Izetbegovića. On ju je prvi put izgovorio javno 26. maja 1990, na osnivačkoj skupštini SDA.
“Predstoji”, kazao je, “novi dogovor naroda BiH i naroda Jugoslavije o tome kakvu Bosnu i kakvu Jugoslaviju hoćemo. Takve dogovore mogu voditi i sačiniti samo istinski predstavnici naroda, a istinske predstavnike naroda može odrediti samo narod na izborima.”
U trenutku, kada on ovo govori, međunarodna zajednica još uvijek podržava opstanak Jugoslavije i, umjesto o njenoj dezintegraciji, pregovara se o njenoj reformi. U tom kontekstu, Izetbegovićev najveći strah jeste da za pregovaračkim stolom neće biti nikog ko će se protiviti njenoj podjeli. Drugim riječima, Izetbegović strahuje od ponavljanja dogovora Cvetković–Maček.
To on i otvoreno kaže u navedenom obraćanju:
“Vraćam se temi svojatanja Bosne. Ne uzimam sebi pravo da govorim u ime muslimanskog naroda, za to me niko nije ovlastio, ali sam siguran da tumačim najdublja osjećanja muslimanskog naroda ako kažem da on neće dozvoliti komadanje Bosne. Sramni sporazum Cvetković–Maček o podjeli ove zemlje neće se ponoviti.”
Zato Izetbegović, u tom trenutku, insistira na “dogovoru naroda”, odnosno zahtijeva da se, u novim pregovorima o reformi Jugoslavije, za pregovaračkim stolom moraju naći sva tri naroda, što znači da Bošnjaci neće biti izostavljeni. To je suština “dogovora naroda”, u trenutku kada Izetbegović inaugurira tu sintagmu.
Shodno tome, u prvoj polovini 1991, Izetbegović, kao predsjednik Predsjedništva BiH, ide na sastanke proširenog jugoslovenskog Predsjedništva, a zatim i na sastanke republičkih rukovodstava koje organizira Evropska zajednica.
Povodom jednog od tih sastanaka, iz marta 1991, Izetbegović će u Sjećanjima zapisati: “Razgovori u Splitu demonstrirali su novu političku realnost u Jugoslaviji. Za razliku od stare Jugoslavije, kada su relevantne bile samo dvije strane, Srbi i Hrvati, sada su se i Bošnjaci pojavili kao faktor bez kojeg se više ne mogu donositi odluke.”
”Dogovor naroda” u kontekstu 1992.
Dvije godine nakon što je Izetbegović inaugurirao “dogovor naroda”, sve se promijenilo. U zimu 1991/92. više se nije pričalo o reformi Jugoslavije, već o njenoj dezintegraciji. I to po republičkim granicama. Osim toga, Badinterova komisija je utvrdila da je za nezavisnost BiH dovoljna volja većine građana.
Također, Hrvatska je krenula putem nezavisnosti, što je značilo da će Hrvati, zajedno s Bošnjacima, podržati (privremeno) nezavisnost BiH, čime je (privremeno) nestalo opasnosti formiranja srpsko-hrvatske većine i potrebe za “dogovorom naroda”, odnosno insistiranjem na bošnjačkom vetu.
U tim novim okolnostima, kada više nije na stolu reforma cjelovite Jugoslavije, već ostanak u “krnjoj Jugoslaviji” ili izlazak iz nje, Izetbegović se priklanja građanskom principu nauštrb “dogovora naroda”.
Već u decembru 1991, na kongresu SDA, on kaže: “Srbija i Hrvatska su nacionalne države. BiH to nije i zato može biti samo građanska republika. Jer u BiH ne žive Srbi, Hrvati i Muslimani, nego nacionalna mješavina tih naroda.”
Dakle, stanovništvo BiH, koje je 1990. striktno kategorizirao kao tri naroda (koja se trebaju dogovoriti), Izetbegović sada kategorizira kao “nacionalnu mješavinu”, odnosno kao jedinstven demos građanske republike BiH.
Cilj opravdava sredstvo.
Oba koncepta (“dogovor naroda” i građanski princip) su sredstva, a cilj je cjelovita i što je moguće suverenija Bosna i Hercegovina u datim okolnostima. Kao što je “dogovor naroda” postizao tu svrhu 1990, građanski koncept je postiže u martu 1992.
Ali tu nije kraj. Nikad nije kraj.
Graz i Amerikanci
Nakon što je HDZ BiH (privremeno) podržao nezavisnu BiH, samo kako bi spriječio njen ostanak u “krnjoj Jugoslaviji”, ponovo oživljava projekat srpsko-hrvatskog dogovora o podjeli BiH, a “dogovor naroda” na čudesan način mu, kao i 1990, ponovo postaje prepreka.
Naime, 8. maja 1992, nakon sastanka čelnika srpske i hrvatske nacionalne politike u BiH, Radovana Karadžića i Mate Bobana, State Department izdaje saopćenje u kojem podcrtava da nije prihvatljiv srpsko-hrvatski dogovor, bez Bošnjaka. Oslobođenje prenosi vijest o reakciji američke vlade, uz naslov: “SAD o dogovoru Srba i Hrvata u Gracu. Nema sporazuma bez Muslimana.”
Dakle, Sjedinjene Države se 1992, kao i Izetbegović 1990, oslanjaju na koncept “dogovora naroda”, kako bi se usprotivile srpsko-hrvatskoj podjeli BiH.
Neko će reći da to nije dosljedno, jer su SAD nedugo prije toga podržale referendum o nezavisnosti BiH, koji je polazio od građanskog koncepta. U tom smislu, moglo bi se reći da su SAD bile nedosljedne. Ali politika nije geometrija. Cilj u politici nije biti dosljedan (po navedenim mjerilima), već zaštititi državne interese.
Ili, ako drugačije postavimo mjerila, SAD su bile dosljedne, jer su u oba slučaja podržavale nezavisnu BiH. Učinile su to 1. marta, pozivajući se na građanski princip, a 8. maja na “dogovor naroda”.
Isto se može kazati i za Izetbegovića. “Dogovor naroda” i građanski koncept nisu cilj njegove politike, već sredstva. Ono što je cilj njegove politike jeste cjelovita i, u datim okolnostima, što je više moguće suverena Bosna i Hercegovina. U tom smislu, on vodi dosljednu politiku i kada zagovara “dogovor naroda” 1990. i kada zagovara građanski referendum 1. marta 1992.
Bećirović kao simptom dekadencije
Dio lijevih publicista je, u protekle tri decenije, učinio sve da “dogovor naroda” predstavi kao Izetbegovićev kardinalan grijeh. A radi se o tome da su tu izjavu, vođeni zlom namjerom ili nepažnjom, pogrešno razumjeli, čupajući je iz izvornog konteksta.
Njihovom naporu se priključio aktuelni član Predsjedništva BiH Bećirović, tako što se okomio na “dogovor naroda”, znajući dobro da se ta sintagma vezuje za prvog predsjednika Predsjedništva.
Da je Bećirović prišao stvari sa čistim namjerama, kazao bi da je Izetbegović izvorno, dakle 1990, pledirao za “dogovor naroda”, ne zbog nekakve misteriozne posvećenosti etno-politici itsl, već kako bi spriječio mogućnost ponavljanja dogovora Cvetković-Maček, ali da danas antibosanske preosmišljavaju i zagovaraju taj koncept kako bi podrivale suverenitet i cjelovitost zemlje.
Ne praveći distinkciju između različitih upotreba istog pojma (“dogovor naroda”), Bećirović je pokazao da nema ni državničke širokogrudnosti, niti širine u razumijevanju, te da će, kad račun bude sveden, ostati zapamćen, tj. nezapamćen kao bezlični birokrata, koji, za razliku od tvorca sintagme “dogovor naroda”, nije dao nikakav bitan doprinos bosanskohercegovačkoj državnosti.
Komentari
Ovaj članak nije moguće komentarisati.
