Bajramski dernek u Sarajevu: Svi Bošnjaci pod jednim fesom

Piše: Adis Nadarević

Prije nekih godinu dana ministar vanjskih poslova Bosne i Hercegovine Elmedin Konaković objašnjavao je prednosti koncepta Otvorenog Balkana, govoreći kako će on omogućiti da pet miliona Bošnjaka u njemu mogu ići jedni drugima na Bajram, bez pasoša. Prođoše otad dva bajrama, a Otvoreni Balkan napušten je kao ideja prije nego što je iko uspio dati odgovor na pitanje otkud u njemu toliki Bošnjaci.

Naime, prema zvaničnim popisima u Bosni i Hercegovini živi 1.77 miliona Bošnjaka, u Srbiji ih je oko 154.000, u Crnoj Gori još oko 54.000, na Kosovu oko 27.500 i u Sjevernoj Makedoniji 17.000. Dakle ukupno oko dva miliona “u vrh glavete”. No iako je ideja Otvorenog Balkana pokopana i nikad se nije saznalo gdje su ta tri miliona fiktivnih Bošnjaka, od ideje da se okupljaju na Bajram nije se odustalo, pa s pasošima ili bez njih.

Tako je za treći dan predstojećeg Bajrama zakazan sastanak predstavnika Bošnjaka regiona, na koji su pozvani “Bošnjaci koji Bosnu i Hercegovinu smatraju svojom maticom i od političkog Sarajeva očekuju da ih sve zajedno okupi, a žive i politikom se bave u drugim zemljama regiona”. Prema Konakoviću, koji je uputio poziv, ideja potiče od predstavnika Bošnjaka iz regiona i razvijena je tokom zajedničkih iftara u Podgorici, Zagrebu i drugim mjestima.

Zanimljivo, mediji su prenijeli kako na sastanak nisu pozvani predsjednik Socijaldemokratske partije BiH Nermin Nikšić, niti član Predsjedništva BiH, iz reda bošnjačkog naroda Denis Bećirović. Ako i prihvatimo argument da je Nikšić predsjednik multietničke stranke, Bećiroviću u zvaničnoj tituli stoji pridjev “bošnjački”, pa je nejasno zašto je zaobiđen. Predsjednik Naše stranke Edin Forto – treći član “bošnjačke reprezentacije”, kako koaliciju “Trojka” nazivaju političari i mediji iz tabora SNSD-a i HDZ-a – insistira kako nije Bošnjak te je njegovo nepozivanje i razumljivo.

Osim što nije Bošnjak, Forto se i ne trudi ostaviti dojam da se u vladajućoj koaliciji za nešto pita, baš kao ni Nikšić, te obično služe kao statisti u selfijima stvarnog lidera te koalicije Konakovića. Predsjednik je Naroda i pravde, kao jedini koji u toj koaliciji ima stvarne liderske ambicije i osobine, i u ovoj prilici lidere kvaziljevice ostavio “na tribinama” sretne što ne moraju ulaziti u igru. Vidjećemo koliko će ta sreća trajati kad se Nikšić i Forto sjete da njih ipak biraju u etnički dominantnim bošnjačkim sredinama, čega je Konaković itekako svjestan.

No dok su za Nikšića i Fortu namijenjene tribine, u svlačionici Bošnjaka koje je selektor odabrao za ovu priliku došlo je do pobune. Poziv u reprezentaciju trenutno su odbili predsjednici SDA i SBiH, a male su šanse da će na teren istrčati i brojni drugi koji su pozvani na okupljanje u ovom terminu Lige bošnjačke nacije. Njihovi su razlozi za izostanak uglavnom dnevnopolitičke prirode od neka zovu HDZ 1990 lidera SBiH Semira Efendića do ne dolazim dok se ne riješe veze sa kartelima Bakira Izetbegovića.

Iako su ovi odgovori možda zabavni širim narodnim masama, kako Efendićev koji aludira na HDZ 1990, koji je bio ključan prilikom formiranja federalne vlade, pri čemu neko bošnjačko jedinstvo nije bilo u vrhu liste prioriteta, tako i Izetbegovićev koji dobrano implicira da je problem na ličnom nivou, postoje daleko bolji razlozi za neodržavanje ovog sabora.

Generalno, kada analizirate neki politički potez, trebate sebi postaviti nekoliko pitanja. Baš kao i u novinarskoj profesiji, gdje izvještavanje mora sadržavati “ko, šta, kada, gdje i zašto”, na par sličnih pitanja valja potražiti odgovore i u ovakvim situacijama. A ti odgovori definitivno ne idu u prilog održavanju bilo kakvog bošnjačkog sabora, pogotovo u ovom trenutku.

Za početak, ako bi bilo ko i iz bilo kojeg razloga sazivao takav skup, inicijativa za okupljanje morala je doći iz Sarajeva, nakon osiguravanja kritične mase u “političkom Sarajevu”, kako su ga – što god ono bilo – dosad gotovo isključivo nazivali SNSD i HDZ sa svojim propagandnim mašinerijama. Ukoliko pozivate na jedinstvo, za pretpostaviti je da biste s njim trebali početi na ishodištu inicijative.

Drugo, kad je u pitanju ono šta se želi prirediti – zar očekivanje od Sarajeva da ih okupi ne podsjeća na zagledanost u Srbiju Milorada Dodika, a smatraju BiH kao svoju maticu na slične konstrukcije pomoću kojih je Hrvatski narodni sabor Dragana Čovića produžena ruka Hrvatske u BiH? Da li se ovim legitimiziraju pojave kao što je HNS ili predstojeći “Vaskršnji svesrpski sabor”, te da li se isključivanjem naivnih predstavnika multietničkih stranaka i izostankom njihovog protivljenja ovoj ideji definitivno pristaje na etnonacionalne, odnosno plemenske modele odlučivanja i upravljanja?

Dalje, ako pogledamo kada se ovaj sabor treba desiti, jasno je kako je u pitanju vrijeme od neke tri sedmice prije onoga kojeg saziva Aleksandar Vučić. Ne stoje objašnjenja kako je naš sabor planiran puno prije njihovog, jer su Dodik i Vučić svoj sabor objavili 18. marta, dok je iftar u Podgorici, s kojeg je navodno potekla ideja o skupu predstavnika Bošnjaka održan dva dana ranije. Dakle, u najboljem slučaju riječ je o paralelnim procesima, što je razlog da mnogi podignu obrve, ali i oni koji u tome ne vide ništa više od koincidencije složili bi se da je davati jednom velemajstoru manipulacija i obmana – kakav je Vučić – bilo kakav materijal koji bi mogao koristiti u svojim tiradama u ovom trenutku, u najmanju ruku kontraproduktivno.

Na kraju, vrijedi potražiti odgovor na pitanje – kako? I oni koji ne sumnjaju u najbolje namjere kad je sazivanje ovog skupa u pitanju, složiće se da nije bilo realno očekivati da će se pozvani – među kojima je dosta onih koji ne bi podnosili ni da jedni s drugima budu ukopani u istom mezarju, a kamoli da budu u istoj prostoriji – odazvati pozivu. Čak i da su svi sa oduševljenjem prihvatili poziv, za konstruktivno učešće u pripremi skupa bi imali na raspolaganju svega tri radna dana, što je potpuno neproporcionalno ozbiljnosti koju bi takav sabor zahtijevao.

Teško da Konaković nije bio svjestan svega ovoga, te ne treba odbaciti ni mogućnost da je u pitanju PR-ovski potez namijenjen vlastitom glasačkom tijelu, kao i biračima kojima su važna pitanja bošnjačkog identiteta i jedinstva. Njima ipak neće promaći ko se – makar i samo u svrhu promocije – zalagao za ovakav skup, a ko je odbio učešće na njemu, baš kao što im neće promaći ni ko je apsolutno isključen iz bošnjačke domene.

Ali 12. je april za nekoliko dana, poziv na bajramski skup bošnjačkih lidera otvoren je i vidjećemo ko će se od predstavnika pet miliona Bošnjaka na njemu pojaviti sa svojim pasošima i vizama. Ako pogledamo šta on predstavlja, kada se organizuje i kako se priprema, onda je jasno da razloga za visoka očekivanja nema.

Čisto u tehničkom smislu, sedam je dana nedovoljno za organizaciju i ozbiljnog dječjeg rođendana, a kamoli ozbiljnog svenarodnog sabora, ali čak i ako neki najvažniji učesnici otkažu učešće a mediji dočekaju na nož svojevrsni pandan onome što rade Dodik ili Čović, još uvijek postoje problemi Bošnjaka u zemljama regiona koji prelaze državne granice, a imaju veze s maticom i o kojima bi se moglo raspravljati. Evo, recimo, razvod Harisa Džinovića.