Antiamerički narativ je štetan

Piše: Hamza Višća

Nisam siguran kad se pojavio, a još manje otkud on među nama. To da ga Baja gaji i konzumira godinama svaki dan, prije i poslije jela je bjelodano već odavno, ali da probosanski blok čini to isto, nije normalno. Svih poratnih godina bilo je nekako uobičajeno pa i gotovo pretjerano, da kad nam ne ide, kad se sinergija političke volje spusti ispod nule, posegne za američkim barem moderiranjem pregovora, ako ne i uvrtanjem ruku. Svaku opstrukciju Sporazuma o miru u BiH bi prijavili prvo SAD, pa onda visokom predstavniku, pa EU, a onda bi se sjetili da se i sami možemo i moramo oznojiti za bolju BiH.

Stranka ili koalicija pobjednica na opštim izborima bi morala znati, da kad je postizborna matematika izgura iz vlasti, pa makar i uz pomoć međunarodne zajednice, nije amnestirana od odgovornosti biračima za postizanje ciljeva koji su joj priskrbili toliki broj glasova. To u ovom slučaju znači nastaviti borbu za funkcionalnu Bosnu i Hercegovinu, a ne poput djeteta kojem su oduzeli igračku, vrištati na sve oko sebe pa i one na koje računamo da su na našoj strani. Lupati u talambase izigranog kolektiviteta, a spašavati pojedinca nije baš primjereno.

Situacija na zapadnom Balkanu i dalje je složena, pa i vruća. Rat u BiH je nedovršeni rat, priznali su to i autori Dejtonskog sporazuma. Ratne separatističke politike su prisutne i danas i nastoje se ostvariti iskorištavanjem svake šanse koju im pruži zastoj u implementaciji puta ka Briselu, u kojem su dvije adrese interesantne - EU i NATO.

Ova potonja posebno, jer nesigurnost više razara ovo društvo, nego nezaposlenost, kašnjenje plate ili penzije, ili apstinencija od EU fondova. Situacija u svijetu je rovita, miris rata se širi i Evropom, samo se koliko-toliko sigurnim osjećaju oni pod NATO kišobranom. Čak i oni vječito neutralni Finci (i Šveđani) se uguraše pod strehu Sjevernoatlantskog saveza. I mi smo htjeli prije njih. Ali ispriječiše nam se marionete lutkara iz Moskve, a pomalo i naš nerad.

Ali vratimo se antiameričkom narativu među nama. Imam osjećaj, a volio bi da se varam, taj se narativ već preslikava na EU, visokog predstavnika, pa i međunarodnu zajednicu u cjelini. I to nije dobro. Ne znam od kuda nam percepcija da nam međunarodna zajednica nešto duguje, pa su nas eto izdali. Izdaja je interesantna riječ. Kinezi imaju izreku - ako je čekić jedini alat kojim raspolažete, onda vam svaki problem liči na ekser. E nama je jedini alat, koji smo haman naslijedili iz prethodnog sistema - borba protiv izdajnika, pa sada svako malo požurimo da problem etiketiramo izdajom i izdajnikom. Preslabo je to za situaciju u kojoj se nalaze i BiH i Balkan. I jednako je neefikasno, kao recimo stabilokratija na koju predugo igraju i Evropa i Amerika. I griješe, nema sumnje. Ali to nije razlog da se olahko primi u naš govor antiamerički narativ. Prije bi se reklo da bi se trebali kadrovski presložiti, redove ojačati svježim i vremenu primjerenim borcima.

Da budemo jasni, ovom narativu doprinose i aktivisti koji su uzeli vlast i ne znaju gdje će sad. Lutaju između populizma i instrukcija međunarodne zajednice, ne miješaju se u svoj posao, važnije im je blatiti novu opoziciju, nego odgovoriti izazovima koji su pred BiH. Čak i kad se bore protiv separatizma, što im jest zadatak, pozivaju se na međunarodne partnere, diplomatski neodgovorno. Umalo da nas zavade i sa NATO-om, što bi išlo na ruku upravo separatistima., a BiH dovelo pred najgori scenario. Naime, EU ne zna baš šta bi sa zapadnim Balkanom. Gordijev čvor posebno čini komplikovanim jedan podatak - Bošnjaci hoće u NATO. Da kojim slučajem neće, sve bi se dalo riješiti u pet minuta. A znamo kako. Marionete lutkara iz Moskve svojim istupima guraju nas, bili mi na vlasti ili u opoziciji upravo ka tom scenariju.

Zato, pamet u glavu. Što prije treba odustati od antiameričkog narativa, i prionuti na izgradnju koalicijskih potencijala, uzduž i poprijeko, unutar i van Bosne i Hercegovine. I da, bez člana 5, niko nema obavezu da nas brani, sem nas samih, kao što niko nema pravo pozivati na vaninstitucionalno organizovanje, kad već imamo institucije BiH sa jasno definisanim misijama i zadacima.

P.S. Dok sam pisao gore pomenuti tekst, dvije crtice me malo zadeveraše. Prva je iz dogovora ovih na vlasti da nekakav izvještaj ili stav za Brisel pišu entiteti, da se to slijepi OHO ljepilom i pošalje primaocu, bez državnog stava. U odbrambenom sektoru smo to radili 1998. ili 2000-te, i tad sa stavom BiH. Haman klizimo unazad, uvedoše nas u devedesete. Druga crtica je iz Brisela, gdje su se sastali šefovi odbrane zemalja članica Sjevernoatlantskog saveza, fokusirani na izvodljivost novih planova odbrane, ratnu transformaciju NATO-a, kontinuiranu podršku Ukrajini i vojnu saradnju sa partnerima Australijom, Austrijom, Irskom, Japanom, Republikom Korejom, Novim Zelandom i Švicarskom. Niđe Bosne. BiH je, tamo negdje, spomenuo Bajden, pa vidite šta će te sa antiameričkim narativom.