Ako Konaković hoda s pištoljem, građaninu treba bar haubica!

Ali to nije bio incident. Poletio je premijer da odgovori na provalu besprizornog šefa kancelarije grada Beograda (a da ga čuje domaći auditorijum), o izmještanju “Tita” u Kumrovec, pa je ponudio mlađahni premijer da se preseli u Sarajevo, valjda je to planirao u budžetu ili je ostavio za rebalans. Pa kaže Uk da prekine mandat dug muk i jami prigodu za šuk a sve da šarmira puk, da “u Sarajevu će uvijek biti mjesta za ostavštinu Tita, partizana i antifašističke borbe”. Možda će biti mjesta ali trenutno za navedenu ostavštinu mjesta u Sarajevu nema. U to se i sam premijer može uvjeriti ako prošeta Kantonom izvan Titove ulice. Kao gumicom su izbrisani antifašašti i narodni heroji Sarajeva iz istorije grada. Premijer i parolašenje o antifašizmu, umjesto da se prihvati posla za koji je plaćen ako uopšte zna šta mu je posao kad vidimo čim se bavi i o čemu benavi. Gradonačelnica Karić (SDP) je sinoć u gluho doba (00:39) objavila sa iznenađujućim zakašnjenjem slično bizaran populistički status kao i njen kolega Šuk. Izgleda da samo prvaci Trojke shvataju Vučićevu dvorsku ludu ozbiljno.

Aktuelni premijer je tu da presjedi mandat, kao dekor i rekvizita, i da propusti sve što proći “mora”. A čini se da će poput svih novih nada i novih snaga političke scene u našoj zemlji učestvovati u izazovu – populista možeš biti ti.  Za to vrijeme ne vodi vladu već vlada voda njega. Sama vlada je grupa ministara, svaki vodi svoju politiku a konsenzus je samo tamo gdje je zajednički interes koji ne mora nužno biti i interes građana. Poput predizbornog obećanja o zabrani visoke gradnje u ventilacionim koridorima. Šest mjeseci kasnije – promjena politike suprotna predizbornim i drugim obećanjima. Zašto? Na osnovu kojih (novih) saznanja, studija, istraživanja? Da ne spominjemo olako obećanu brzinu u rješavanju problema zagađenja ili subvencije za mlade.

Kantonalni premijer je još jedan slučaj sindroma “Falatar” od kojeg NS hronično boluje. To je eventualno dio odgovora na pitanje kako neko neokrznut karizmom ili nekim vidljivim talentom, neko bez biografije i bez realne perspektive van stranačke administracije, postane ni manje ni više nego glavni gladijator u kantonalnoj areni. To dovoljno govori o odnosu NS-a prema građanima i glasačima. Osim što svjedoči o akutnom nedostatku kadrova, što je slučaj i sa drugim strankama nakon proteklih preko trideset najtežih godina.

Prenemaganje i prebacivanje odgovornosti umjesto da odgovornost za sigurnosnu situaciju u KS javno preuzmu i u skladu s tim konkretno djeluju i premijer i ministar unutrašnjih poslova jer je trenutno stanje njihova odgovornost. U međuvremenu i Skupština Kantona je postala borilište u kojem se zastupnici hvataju za vratove i pokušavaju fizičkom silom nadomjestiti nedostatak argumenata i političkih ideja a pojedini opozicionari postali su opšta opasnost i sigurnosna prijetnja.

Zar Čengić nije omiljen kao i njegov prethodnik?

Najnoviji sigurnosni “incident” je još jedna bomba bačena u opštini Stari Grad, srećom bez ljudskih žrtava. Bombardovana je kuća načelnika Irfana Čengića (SDP) inače dugogodišnjeg bliskog saradnika kriminalca Hadžibajrića, prethodnog omiljenog načelnika. Bombu bačenu nekoliko dana ranije, po izjavi Čengića, nisu shvatili ozbiljno! Hoće reći, dok njemu na kuću nije bačena bomba nije bilo ozbiljno.

Čengić se zaklinje da neće posustati u svom navodnom nastojanju da narodu vrati narodno. Još samo da mu narod ili neko izvan stranke i koalicije to i povjeruje. Čengić pripada zelenoj frakciji SDP-a (Bećirović, Karić…) i bliži je gore pomenutim skupštinskim siledžijama iz opozicije nego svojim stranačkim kolegama. Čengić je savršeno sumnjiva i mutna persona.

Promptno je njegova bezbjednost osigurana policijskom zaštitom! Ako načelniku opštine treba policijska zaštita u njegovoj mahali kakva je tek vrsta zaštite potrebna građanima? Još jedna potvrda da su političari u našoj zemlji sami sebi svrha, da im vlast služi samo kao sredstvo za lične ambicije i aspiracije, a narod i narodno su samo priča za budale.

Da li je borba za narodno ili za privatno tek ćemo vidjeti. Prethodne pucnjave i bombaški procesi nisu rezultirali hapšenjima osumnjičenih ni policijskom zaštitom građana, jer je život jednog političara važniji i vredniji od deset drugih, što bi rekao jedan propali polupolitičar. A da je tako govori i činjenica da su osumnjičeni bombaši ovaj put vrlo brzo uhapšeni. Zaključak se sam nameće. Političari mogu računati na svaku vrstu zaštite pored svih sinekura i privilegija koje uživaju. Policija će brzo i efikasno reagovati kao policija samo u slučaju ugroze političara. O tome vrište svi bezbrojni neriješeni slučajevi.

S obzirom da u KS Trojka već dovoljno dugo ima vlast na svim nivoima, zapušteno društvo i loše naslijeđe dugogodišnje prošle vlasti nije opravdanje niti može biti izgovor aktuelnoj vladajućoj garnituri. Iako su dovoljno dugo vlast još se ponašaju kao opozicija. Zaboravljaju da su u fokusu javnosti i da je kritika nužna i kao mogući korektiv. Avaj!

Čengić je za sebe osigurao i policijsku zaštitu koju će mu kao i sve ostalo platiti građani. Od koga građani koji plaćaju sve cehove da očekuju zaštitu?

Dok Sarajevom odjekuju pucnji, eksplozije i cika visokoturažnih motora a vazduh smrdi kao da hala gori, Nihad Uk se češlja i čeka da mu legne plata i prođe mandat dok usput otvara mauzolej Titu, a Katica sanja da vozi helikopter, prevozi trudnice i spašava planinare.

Opasnost od pištoljima, bombama ili autima naoružanih sugrađana i opasnost od zagađenja strašni su kao i život kojim upravljaju neodgovorni i nesposobni političari. Ako nas stradanje devedesetih i poslijeratne traume tome nisu naučile – ništa nas naučiti neće.

Ipak, ne treba previše očajavati. Koalicija Trojka će, kao i Bosna i Hercegovina, sasvim sigurno izaći na pravi put kad iscrpi sve druge opcije.