Emina Sinanović obratila se u sjedištu Ujedinjenih nacija na komemorativnom skupu povodom Međunarodnog dana sjećanja na žrtve genocida u Srebrenici. U emotivnom govoru govorila je o gubitku oca, djeda i ujaka, odrastanju bez roditelja, snazi svoje majke, odgovornosti međunarodne zajednice, poricanju genocida i važnosti očuvanja istine.
"Ja sam kćerka čovjeka čiji je život bio oduzet ne samo mecima, nego i izdajom svijeta"
Na početku obraćanja Emina Sinanović predstavila se riječima koje su obilježile cijeli njen govor.
"Zovem se Emina Sinanović. Ja sam kćerka čovjeka čiji je život bio oduzet ne samo mecima, nego i izdajom svijeta koja je obećala zaštitu. Ja sam unuka čovjeka kojeg je odnio genocid. Ja sam nećakinja ujaka kojeg je odnio genocid. Ja sam majka koja osigurava da, iako je genocid ogolio mene i mog brata od života, da tako ne bude i za buduće generacije."
Kazala je da se ne može sjetiti očevog glasa, zagrljaja niti boje njegove kose, ali da se jasno sjeća rata.
"Ne mogu da se sjetim zvuka njegovog glasa. Ne mogu da se sjetim topline njegovog zagrljaja. Ne mogu da se sjetim ni boje njegove kose kao što bi svaka kćerka trebala. Ali ono čega se sjećam jeste rat. Sjećam se straha i sjećam se dima i sjećam se da sam provela noć na hladnom tlu u Potočarima u bazi Ujedinjenih nacija. Sjećam se kako žene plaču i sjećam se kako ljudi bježe i sjećam se zabune, ali nadasve sjećam se odsustva."
Dodala je da ne zna šta znači imati oca.
"Ne znam što to znači imati oca. Često zamišljam kako bi izgledao i zvučao naš razgovor. Što bi mi on rekao? Da li bi bio ponosan na ženu koja sam postala? To su pitanja koja genocid ostavlja za sobom. To su pitanja koja nijedno dijete, gdje god da se nalazi na svijetu, ne treba da postavlja."
Posljednje riječi oca: "Brini se o djeci"
Govoreći o julu 1995. godine, Sinanović je ispričala da je njen otac krenuo kroz šumu vjerujući da ide prema sigurnosti.
"U julu devedeset pete godine moj otac je ušao u šumu. Nadao se da će doći do sigurnosti. Nije znao da je počeo putovanje sa kojeg se nikad neće vratiti."
Prisjetila se posljednjih trenutaka prije njegovog odlaska.
"Prije nego što je otišao, zagrlio je moju majku, brata i mene. Majci je rekao samo nekoliko riječi: 'Brini se o djeci.' To su bile zadnje riječi koje je ona čula od njega."
Kazala je da je njena majka održala dato obećanje.
"Održala je to obećanje. Odgojila je mene i brata. Uradila je to sama. Nosila je sa sobom tugu koja bi mnoge slomila. Međutim, ona nikad nije dozvolila da se u nas usadi mržnja. Odabrala je dostojanstvo nad osvetom, nadu nad očajem, život nad tamom. U moru tuge ona je ulila nadu u mene i mog brata."
Naglasila je da danas razumije kako njena majka nije samo odgojila dvoje djece.
"Ona je spasila dva života. Sve što sam ja danas i sve zašto se zalažem i sve o čemu govorim ukorijenjeno je u njenoj ljubavi i snazi."
"Moj otac Muriz ubijen je u Kravici"
Govoreći o ocu, kazala je:
"Moj otac Muriz ubijen je trinaestog jula devedeset pete u skladištu u Kravici gdje su hiljade života i snova uništeni. Imao je samo trideset dvije godine."
Istakla je da je njeno odrastanje bilo obilježeno odsustvom.
"Dok djeca mojih godina širom svijeta uče o životu, ja sam učila o odsustvu. Učila sam o tome što znači tuga i kada to predstavlja dio tebe."
Za mnoge je, rekla je, Srebrenica historija, ali za nju svakodnevni život.
"Za mnoge ljude Srebrenica je samo historija, a za mene to je svaki dan mog života. To je nevidljivi zid koji stoji između mene i mog oca. To je zid koji su izgradili mržnja i nehumanost."
Kutijica za cigarete kao jedina uspomena
Sinanović je ispričala da su istraživači godinama kasnije pronašli mali predmet koji je pripadao njenom ocu.
"Mnogo godina kasnije istraživači su vratili nešto što je pripadalo mom ocu. Ne njegovo cijelo tijelo. Ne ni pravdu. Samo malu kutijicu za cigarete. Pronađena je u blizini njegovih ostataka u sekundarnoj masovnoj grobnici."
Kazala je da je upravo ta kutijica ostala jedina uspomena.
"Zamislite da cijeli život živite sa jednim malim predmetom kao jedinom stvari koja je ostala od oca. Kutijom za cigarete. To je sve što mi je genocid ostavio."
Poručila je da genocid ne završava kada prestanu ubistva.
"To ne završava kada završe ubistva. Ono krade budućnost. Ono krade zagrljaje koje nikad nećete imati. Ono krade riječi koje nikad nećete čuti. I krade sjećanja koja nikad nećete imati. Ostavlja pitanja na koja nikad neće biti odgovoreno. I djecu koja će učiti što je tuga prije nego što zaista nauče što znači život."
"Danas stojim pred Ujedinjenim nacijama"
Kazala je da danas pred Ujedinjenim nacijama stoji kao žena koja nosi glasove onih koji nisu imali priliku odrasti.
"Trideset jednu godinu kasnije stojim pred Ujedinjenim nacijama ne više kao uplašena petogodišnjakinja koja je preživjela Srebrenicu, nego kao žena koja nosi glasove onih koji nikad nisu imali priliku da odrastu."
Obraćajući se prisutnima, postavila je pitanje odgovornosti.
"Dok stojim ovdje na ovom mjestu gdje ljudi očekuju zaštitu, pravdu i nadu, pitam sljedeće: kako da objasnim djetetu koje i dalje živi sa mnom da svijet nije uradio dovoljno. Da bol koju je nosila moja majka, moj brat i ja, da nije samo naša. Da je to i teret koji nosi ova zgrada, da su odluke koje su mogle spasiti živote došle suviše kasno."
"Poricanje genocida znači nastavak genocida"
Govoreći o današnjem vremenu, podsjetila je na presude međunarodnih sudova, ali i upozorila na veličanje ratnih zločinaca i poricanje genocida.
