Hasan Hasanović, preživio je genocid u Srebrenici. Obratio se u sjedištu Ujedinjenih nacija na komemoraciji posvećenoj žrtvama genocida u Srebrenici. U svom obraćanju govorio je o vlastitom iskustvu preživljavanja genocida, gubitku oca i brata blizanca, važnosti očuvanja istine, borbi protiv poricanja genocida i odgovornosti međunarodne zajednice.
"Vjerovali smo da nas svijet nije napustio. Bili smo u krivu"
Na početku obraćanja Hasan Hasanović predstavio se kao preživjeli genocida i predstavnik Memorijalnog centra Srebrenica.
"Zovem se Hasan Hasanović. Danas stojim pred vama kao preživjeli genocida u Srebrenici i kao predstavnik Memorijalnog centra Srebrenica."
Prisjetio se života prije rata.
"Prije trideset jednu godinu imao sam devetnaest godina. Bio sam u onom mjestu koje su Ujedinjeni narodi proglasili sigurnom zonom. Prije rata živio sam jednostavan život u selu blizu Srebrenice. Išao sam u školu sa bratom blizancem Huseinom. Zajedno smo dijelili djetinjstvo, snove i nade za budućnost."
Kazao je da su, poput mnogih drugih u Bosni i Hercegovini, vjerovali da će njihove živote određivati prilike, a ne rat.
"Poput mnogih drugih u Bosni i Hercegovini, vjerovali smo da će naši životi biti oblikovani prilikama, a ne ratom."
Govoreći o početku rata, rekao je da je njegova porodica postala izbjeglička.
"Kada je počeo sukob, moja porodica su bili izbjeglice. No, vidjeli smo sigurnost u Srebrenici sa desetinama hiljada drugih. Međutim, Srebrenica nije bila sigurna."
Podsjetio je da su više od tri godine živjeli pod opsadom.
"Više od tri godine živjeli smo pod opsadom. Bili smo gladni, bili smo granatirani i bili smo neprestano u strahu."
Ipak, kako je rekao, vjerovali su u zaštitu međunarodne zajednice.
"Međutim, uvijek smo imali nadu jer su Ujedinjeni narodi proglasili Srebrenicu sigurnom zonom devedeset treće i mi smo tada vjerovali da nas svijet nije napustio."
Potom je dodao:
"Bili smo u krivu."
"To je bio posljednji put da sam ih vidio žive"
Hasanović je podsjetio da je u julu 1995. godine zaštićena zona pala.
"U julu devedeset pete ta zaštićena zona je kolabirala. Više od osam hiljada muškaraca i dječaka je ubijeno, dok su desetine hiljada žena i djece prinudno otjerano."
Kazao je da se kao devetnaestogodišnjak pridružio koloni koja je pokušavala doći do slobodne teritorije.
"Ja sam imao devetnaest godina kada sam se pridružio koloni ljudi koji su željeli doći do slobodne teritorije."
U koloni su bili njegov otac i brat blizanac.
"Moj otac, moj brat blizanac Husein i ja. Razdvojili smo se u roku od nekoliko sati i to je bio zadnji put da sam bilo koga od njih vidio živoga."
Govoreći o putu kroz šumu, opisao je dane provedene u bijegu.
"Danima sam hodao kroz šume gdje su postavljene zasjede koje su bile granatirane, a i trpio ogromnu patnju."
Prisjetio se trenutka kada se našao svega nekoliko metara od srpskih vojnika.
"U jednom trenutku došao sam na udaljenost od nekoliko metara od srpskih vojnika. Okrenuo sam se i potrčao."
Dodao je da danima nije spavao niti imao dovoljno hrane i vode.
"Danima nisam spavao. Jeo sam jako malo i bio sam skoro potpuno bez vode. Strah je bilo ono što me tjeralo da idem dalje."
Na kraju je rekao:
"Ja sam preživio. Moj otac nije. Moj brat blizanac nije."
"Niko ne bi trebao ukopati svoga brata blizanca"
Govoreći o godinama nakon genocida, Hasanović je rekao da je nakon pronalaska posmrtnih ostataka vlastitim rukama ukopao oca i brata.
"Godinama kasnije, nakon što su njihovi ostaci nađeni u masovnoj grobnici, ja sam ukopao oca i brata svojim rukama."
Dodao je da ga na takvo iskustvo ništa nije moglo pripremiti.
"Ništa me na to nije moglo pripremiti. Niko ne bi trebao ukopati svoga brata blizanca. Niko, nijedan sin ne bi trebao ukopati svoga oca nakon što je tražio njegove ostatke."
Istakao je da danas govori u ime onih koji nisu dobili priliku ispričati svoju priču.
"Ja danas govorim u njihovo ime i u ime svih onih koji nisu imali priliku ispričati svoju priču."
"Naša misija je da očuvamo istinu"
