Kako je Kina preuzela kontrolu nad cijenama nafte

prije 1h

Redakcija Mostar

Velika etatistička Kina je izuzetak. Za razliku od saveza OPEC+, koji odluke može donositi samo saglasnošću 21 države, kineski centralni planeri mogu djelovati jednostrano, po naređenju jednog čovjeka - predsjednika Xi Jinpinga.

Kako je Kina preuzela kontrolu nad cijenama nafte - slika 1

Rat u Iranu izazvao je veliki šok u opskrbi naftom. Ipak, čak i u trenutku kada je rat bio najžešći, cijene nafte nisu dostigle 150 dolara (250 KM) po barelu, što su mnogi analitičari predviđali na samom početku sukoba. Za to se može zahvaliti nekolicini vlada.

Ubrzo nakon što je Iran učinio Hormuški moreuz neprohodnim, onemogućivši transport 14 miliona barela sirove nafte dnevno kroz Perzijski zaljev, naftne monarhije u Abu Dabiju i Rijadu preusmjerile su dodatnih pet miliona barela dnevno kroz cjevovode koji zaobilaze Moreuz, piše The Economist.

Sjedinjene Američke Države i Japan plasirali su na tržište rekordna dva miliona barela dnevno iz hitnih zaliha, dok je restrikcija potrošnje u siromašnijim državama smanjila dio potražnje.

Međutim, katastrofa bi se dogodila da nije bilo tiho donesenih odluka u Kini. Ova zemlja je od februara do juna smanjila uvoz sirove nafte za polovinu, odnosno za 5,5 miliona barela dnevno, što je, prema procjenama stručnjaka, bilo dovoljno da cijenu sirove nafte snizi za 30 dolara (50 KM) ili više.

To je više od polovine ukupnog svjetskog pada tokom zatvaranja (lockdowna) zbog pandemije koronavirusa, kada je globalna potražnja smanjena za devet miliona barela dnevno. Za razliku od pandemije, kada je globalna ekonomija zapala u recesiju, kineski bruto domaći proizvod (BDP) nastavio je stabilno rasti. Kina nije kupovala manje strane nafte zato što joj je ekonomija u problemima.

Ova sposobnost upravljanja potražnjom za naftom na pritisak dugmeta, naizgled uz niske troškove, omogućava najvećem svjetskom uvozniku nafte da utječe na cijene, baš kao što je to Organizacija zemalja izvoznica nafte (OPEC) sa svojim saveznicima dugo činila kontrolom polovine globalne proizvodnje.

Kako je OPEC oslabljen nedavnim istupanjem Ujedinjenih Arapskih Emirata i opterećenim proizvodnim kapacitetima preostalih članica iz Zaljeva, tržišna moć Kine raste. Kako je izjavio jedan šef trgovine naftom: "Kina je novi OPEC".

OPEC četiri decenije nastoji održati visoke cijene koristeći proizvodne kvote. S druge strane, uvoznici ne mogu održavati niske cijene ograničavanjem potražnje jer su kupci mnogo rascjepkaniji od prodavača i zato što je domaća potražnja za energijom rezultat odluka nebrojenih aktera.

Kina utječe na tržište nafte koristeći tri glavne poluge. Prva su njene nacionalne naftne rezerve. Prošle godine, kada je prijetnja superzasićenja rušila cijene sirove nafte, Kina je jeftino kupila 200 miliona barela, dopunivši već bogate rezerve od milijardu barela.

Trgovci procjenjuju da su ove kineske kupovine uzrokovale globalni rast cijena nafte za 10 do 20 dolara (17 do 34 KM) po barelu prije izbijanja rata u Iranu. Od 11,6 miliona barela dnevno, koliko je Kina uvozila u februaru, do jedan milion barela dnevno otpadalo je na prekomjernu kupovinu, koje se kasnije mogla odreći smanjenjem skladištenja.

Dakle, dio strane nafte je kupovala samo kako bi punila rezerve, pa je izbijanjem krize mogla bez ikakvih posljedica po ekonomiju smanjiti uvoz za milion barela dnevno - jednostavno tako što je prestala gomilati naftu u skladištima.

Nakon što su joj posljednje predratne isporuke zaljevske nafte stigle krajem aprila, Kina je počela trošiti svoje prepune rezerve.

Do jula su njene zalihe smanjene za 70 miliona barela, prema podacima kompanije Vortex, ne računajući korištenje nafte iz plutajućih skladišta i podzemnih skladišta. Kada se i to uračuna, Kina je od aprila do jula iskoristila 150 miliona barela, odnosno 1,5 miliona barela dnevno.

Komercijalne zalihe profitno orijentisanih skladišta velikih naftnih kompanija, a ne strateške rezerve činile su većinu ove količine nafte. Rafinerije obično moraju u mjesec dana nadoknaditi ono što povuku, napomenuo je Tom Reed iz agencije Argus Media. No, kako su te firme državne, vlastima je bilo lako napraviti ustupak i jednostavno preuzeti njihovu naftu bez obaveze obnove zaliha.

Kombinacijom trošenja zaliha i prestankom njihovog dopunjavanja, Kina je sama nadomjestila gotovo polovinu smanjenog uvoza nafte. Ovaj tempo mogla bi održavati još četiri mjeseca prije nego što bi se vlasti u Pekingu počele brinuti zbog niskih nivoa zaliha, procijenila je Emma Li iz Vortexa.

Druga poluga Kine jeste kontrola izvoza. Kao drugi najveći prerađivač nafte na svijetu, ova zemlja je obično veliki dobavljač gorivom svojih azijskih susjeda.

Međutim, vlada je u martu naredila domaćim rafinerijama da prestanu potpisivati nove izvozne ugovore i da raskinu mnoge već dogovorene.

Kineski izvoz rafiniranih derivata između februara i aprila smanjen je za skoro polovinu, na 430.000 barela dnevno. To je uključivalo i 180.000 barela dnevno visokorafiniranog mlaznog goriva, čime su kineske rafinerije uštedjele 1,2 do 1,8 miliona barela sirove nafte dnevno.

Ograničavanjem prodaje u inostranstvu postiže da više rafinerijskih proizvoda koristi na domaćem tržištu. Osim toga, omogućava rafinerijama da dio sirove nafte, koja bi inače bila namijenjena za proizvodnju izvoznih proizvoda, preusmjere za proizvodnju drugih ključnih sirovina, koje Kina obično nabavlja iz Zaljeva za vlastite potrebe.

To se odnosi i na primarni benzin i ukapljeni naftni plin (LPG) kao dvije petrohemijske sirovine te lož-ulje koje male rafinerije često prerađuju umjesto sirove nafte. Rafinerije ovim gube dio zarade jer im je izvoz isplativiji od prodaje unutar Kine, ali to je finansijska žrtva koju Komunistička partija svjesno prihvata.

Međutim, obilne zalihe i ograničeni izvoz sami po sebi nisu dovoljni da objasne divovsko smanjenje kineskog uvoza. Kineska vlada je povukla i treću polugu - obuzdavanje domaće potražnje.

Kineske rafinerije su u junu dnevno prerađivale 2,7 miliona barela sirove nafte manje nego godinu ranije. Proizvodnja benzina smanjena je za 14 posto, dok je proizvodnja dizela i mlaznog goriva smanjena za po 21 posto.

Pogled "pod haubu" potvrđuje oštro smanjenje potrošnje motornih goriva u Kini. Kako su vlasti dopustile rast cijena goriva, mnogi stanovnici gradova prestali su voziti na posao, opredijelivši se za metro, bicikle ili taksi (od kojih su mnogi električni). Punjenje električnih vozila duž autocesta tokom jednosedmičnog nacionalnog praznika u maju povećano je za gotovo 55 posto u odnosu na godinu ranije.

Vozovi preuzimaju putnike s avionskih linija unutar zemlje, čiji je broj drastično smanjen. Lokalne vlasti su odgodile infrastrukturne radove, štedeći dizel. Ciaran Healy iz Međunarodne agencije za energiju (IEA) procijenila je da je Kina u prva dva mjeseca rata u Iranu potrošila 10 posto manje benzina i kerozina nego u istom periodu prošle godine.

Kineska petrohemijska industrija, najveća na svijetu, također se prilagođava otežanim okolnostima. Prošle godine je milione barela nafte i LPG-a, uglavnom iz Zaljeva, dnevno pretvarala u polimere - materijale u rasponu od PVC-a i sintetičke gume do najlona i poliestera, koje kineske fabrike troše u ogromnim količinama.

U odsustvu sirovina iz Zaljeva i uz vladinu direktivu da gorivo ima prednost nad petrohemijskim sirovinama, petrohemijske kompanije su umjesto pronašle načine da neke polimere proizvode iz uglja i etana, plinovitog nusproizvoda prerade nafte.

Čini se da je podnošljiv ukupni utjecaj ovog stezanja kaiša na kinesku ekonomiju. Godine državnih ulaganja u obnovljive izvore energije i zeleniji transport učinile su energetski sistem fleksibilnijim. Agresivna konkurencija među domaćim kompanijama dovela je do hiperprodukcije, pa Kina sada ima više nego dovoljno zaliha polimera i pratećih proizvoda.

Takvo ublažavanje šoka objašnjava zašto proizvođačke cijene ne rastu naglo, a potrošačke cijene ostaju pod kontrolom.

Rast BDP-a od 4,3 posto u drugom kvartalu ove godine najslabiji je rast BDP-a od kraja 2022. godine. Međutim, za to nisu krivi naftni šokovi, već slaba ulaganja i dugotrajna kriza na tržištu nekretnina. Osim toga, vlada i dalje može posegnuti za svojim strateškim rezervama nafte koje je jedva dodirnula, napomenuo je Michal Meidan iz Oksfordskog instituta za energetska istraživanja.

Vanjski posmatrači su potcijenili kineske zalihe nafte i goriva, ali ni one ne mogu trajati zauvijek. Jedan neimenovani distributer kazao je da je upravo prodao zalihe polietilena, koje su u njegovom skladištu stajale od 2021. godine.

Za razliku od OPEC-a, koji može godinama održavati smanjenu proizvodnju, Kina ne može unedogled uvoziti 5,5 miliona barela dnevno manje nego obično. Rat u Iranu je pokazao da Kina može sama stabilizovati globalno tržište nafte tokom više mjeseci. Lideri razjedinjenijeg naftnog kartela o tome mogu samo sanjati, piše The Economist.

Podijelite:

Facebook X / Twitter