Palestinac Saddam Yaser čvrsto drži malu crnu torbicu koju nosi preko prsa. Hoda šetnicom koja okružuje plažu Trampolín, gdje ubija vrijeme posljednjih trinaest noći, otkako je plivao do Ceute.
Kad bi se ovi dani mogli definirati glagolima, njegovi bi bili čekati i štititi. Čekati da vlasti obrade njegov zahtjev za azil i zaštititi dokumente koji dokazuju da je proces već započeo, piše El Pais.
Užasno ga je strah da će ih izgubiti, da će im biti ukradeni, da će biti ostavljen napušten u limbu. "Znam da nisam moji dokumenti, ali također znam da bez njih ne mogu biti ništa", kaže, uvijek govoreći u budućem vremenu. Razmišlja o tome što će učiniti kada se odluči hoće li imati pravo na azil u Španiju ili ne.
On ispunjava uslove prema zakonu.
Volonteri su pregledali njegov pasoš, čuli njegovu priču i besplatno obradili njegov zahtjev za međunarodnu zaštitu, zahtjev koji privatno obično košta između 400 i 700 eura. Ovu je opciju odabrao Ahmed Awwad, 23-godišnji Palestinac iz Ramallaha. On i Saddam su se sastali u Ceuti, a Awwad se odlučio platiti privatnom advokatu 200 eura, većinu onoga što je ponio sa sobom u vodootpornoj torbi.
Sadamu je neugodno primati pomoć, ovisno o njoj odbija suosjećajne ponude hrane ili vode. Sa 36 godina zna se snaći kada se mora sam snalaziti, što je u njegovom slučaju bilo većinu vremena otkako je napustio rodni Hebron. Prošao je pola tuceta zemalja prije nego što je stigao u Maroko, uvijek sam. Nije prešao s više od 70 000 ljudi koji su ušli u četvrtak, učinio je to dan ranije. Sklonio se u brda koja okružuju grad i sljedeće noći vidio valove ljudi kako ulaze, bojeći se kolapsa koji je bio gori nego što je zamišljao.
"Čim sam vidio plažu kako se prelijeva, more puno ljudi, pomislio sam da neću imati više nikakvih opcija", kaže. Trza se od srama i insistira da ne želi "darove" ili "usluge". Smatra se privilegiranim jer, osim arapskog i hebrejskog, izvrsno govori engleski i brzo je shvatio nezgrapan proces postajanja političkim izbjeglicom. "To je u vašem Ustavu, zar ne?" pita.
