Novinar Frankfurter algemajne cajtunga Mihael Martens piše da je pričao sa mnogim ljudima koji su upućeni u opsadu Sarajeva i da niko nema indicija da su postojali snajper-turisti koji su plaćali da pucaju na civile.
Pod naslovom „Bajka o lovu na ljude", Frankfurter algemajne cajtung donosi drugi nastavak o „Sarajevo safariju", navodeći da „postoje sumnje“ u priču da su bogati stranci tokom opsade Sarajeva organizovano dolazili i plaćali da pucaju na civile.
Novinar Mihael Martens je ranije već objavio članak u kojem se suočava sa ključnim izvorima te priče, a sada, u nedjeljnom izdanju uglednog lista, donosi novi tekst.
U njemu piše da su izvori – jedan dokumentarni film i dvije knjige – oslonjene na anonimne, nepouzdane ili mrtve svjedoke kojima autori često nadjevaju nadimke. „Mogli su ih nazvati i Raja, Gaja i Vlaja“, piše ironično Martens, navodeći imena crtanih likova, nećaka Paje Patka.
„Ko se, nasuprot tome, sam raspita u Sarajevu i priča sa ljudima koji su preživjeli blokadu, brzo nailazi na protivrječnosti u toj priči“, piše u članku.
Franjevci ništa nisu znali
Martens sreće fra Mirka Majdanždića iz franjevačkog reda koji se sjeća opsade, manjka vode i snajpera. „Za brata Mirka priče o snajperistima nisu nekakve legende. Njihovo prisustvo na brdima bilo je godinama za njega i još stotine hiljada ljudi u obruču dio života, smrtna opasnost“, piše Martens.
„Ali teško mi je da povjerujem da su tu dolazili silni stranci i plaćali da pucaju“, kaže Majdandžić za njemački list. „Što je čovjek bogatiji, što ima više moći, to je možda veća njegova potreba da radi perverzne stvari. Ali ta priča o italijanskim lovcima na ljude… zašto je nismo čuli tokom rata?“
Franjevac Majdandžić negira i nešto što je italijanski romanopisac Ecio Gavaceni napisao u knjizi „Vikend-snajperisti“ – naime da mu je jedan „svjedok“ rekao da je tokom rata od jednog franjevca čuo za italijanske obijesne snajperiste.
Iskaz jednog vatrogasca
Martens dalje piše da se u Sarajevu često čuje pitanje: „Ali, šta je sa onim svjedokom?“
Tu se, pojašnjava, misli na američkog vatrogasca Džona Džordana koji je bio u opkoljenom Sarajevu, svjedočio pred Tribunalom u Hagu i „ovlašno pomenuo nešto što bi moglo da se tumači kao potvrda za tvrdnju“ o turistima-ubicama.
„Tvrdio je da je na sarajevskoj Grbavici, koju su držale srpske snage, posmatrao ljude (ili jednog čoveka – Džordan u iskazu skače iz jednine u množinu) koji očito nisu upoznati sa terenom i koje vode srpski borci. Džordan govori o 'turistima-strelcima'. Doduše, nije ih video da pucaju, ali jeste da ih vode od jedne do druge snajperske pozicije“, piše Frankfurter algemajne.
„Ko hoće“, piše Martens, „može u te riječi da učita mnogo. A italijanski simulant istraživača Gavaceni je htio. U svojoj knjizi Džordanov iskaz čak naziva 'odlučujućim'.“
U Hagu nema baš ništa
Martens dodaje da su mnogi mediji preuzeli Gavacenijevo tumačenje iako je Džordan jedini svjedok koji je u Hagu pomenuo navodne došljake-snajperiste, dok 4.649 svjedoka tako nešto nije pomenulo.
Novinar je pokušao da kontaktira bivše glavne tužioce Karlu del Ponte i Serža Bramerca koji nikada nisu pominjali ništa o „Safariju“. Ali, Del Ponte više ne odgovara novinarima, a Bramerc, zbog svoje sadašnje funkcije, ne može da priča o toj temi.
Martens navodi da je pričao sa „ranijim visokim saradnikom“ haškog Tužilaštva koji je zamolio da mu se ne navodi ime. „Čovjek je ljut zbog 'legende', kako u telefonskom razgovoru zove ovu stvar. 'Ta stvar odvlači pažnju od hitne neophodne potrage za pravim zločincima koji su počinili prave ratne zločine.'“
Taj sagovornik kaže da na deset miliona stranica materijala koje je Tribunal skupio, osim Džordanovog iskaza, nema ništa o navodnim ubicama-turistima. Sagovornik dodaje da ni tužioci u BiH, Italiji i Belgiji nemaju ništa osim „rekla-kazala, kao u knjigama“. I još da je Džordanovo svjedočenje svojevremeno odbačeno kao „sasvim nevjerodostojno“ i da nije imalo ulogu u presudi.
Mediji povjerovali
Martens navodi da je za nedjeljno izdanje frankfurtskog lista pričao sa više od deset osoba koje su preživjele opsadu Sarajeva te se kasnije bavili tom temom. Niko od njih nema čak ni indicije da je „Safari“ postojao. Novinar zaključuje:
„Priča o stotinama bogatih stranaca u bosanskom lovu na ljude je otprilike nerealna koliko i tvrdnja da se tokom rata pojavio King Kong da brani Sarajevo. Sa jednom razlikom – priča o King Kongu kao spasiocu Sarajeva je tako očito izmišljena da na nju ne bi pali strani mediji kao da se radi o činjenici.“
