Sporazum Cvetković–Maček uspostavio je Banovinu Hrvatsku, kojoj je pripojen veliki dio Bosne i Hercegovine, bez ikakvog pitanja stanovništva koje je tamo živjelo. Ostatak zemlje na duge staze je trebao biti inkorporiran u "srpske zemlje". Time je prvi put institucionalizovana podjela Bosne između srpskih i hrvatskih političkih elita.
Ova tvrdnja mnogima će zvučati provokativno.
Navikli smo da o sebi razmišljamo kroz prizmu nepravdi, prijetnji i neostvarenih ciljeva. Sve to postoji. Ali ako se historija posmatra hladne glave, bez emocija i mitologije, teško je izbjeći zaključak da Bošnjaci danas imaju snažniji politički položaj nego u bilo kojem prethodnom periodu svoje historije.
Prije svega, preživjeli su pokušaj fizičkog uništenja. U trenutku kada je velik dio političke i vojne elite susjednih država smatrao da Bosna i Hercegovina ne treba postojati, a Bošnjaci kao politički narod nestati ili biti svedeni na beznačajnu manjinu, organizovali su vlastitu vojsku, odbranili međunarodno priznatu državu i izborili mjesto za stolom kao ravnopravan politički faktor.
Danas su Bošnjaci najbrojniji narod Bosne i Hercegovine i nezaobilazan faktor u svakom političkom procesu.
Bosanski jezik je priznat, nacionalni identitet međunarodno afirmisan i u BiH se nijedan krupniji političko proces ne može desiti bez učešća Bošnjaka. Sve ono što je generacijama bilo osporavano – ime, identitet, politička subjektivnost i pravo na vlastitu državu – danas je dio ustavnopravnog poretka.
Čak i kada bi se zamislio najcrnji hipotetički scenarij, a za njega danas ne postoje realne pretpostavke, odnosno raspad Bosne i Hercegovine, teško je zamisliti ishod u kojem bi prostor s apsolutnom bošnjačkom većinom postao dio Srbije ili Hrvatske. Čak ni najradikalniji velikosrpski ili velikohrvatski nacionalisti ozbiljno ne računaju na takav ishod. Najviše čemu bi mogli težiti bila bi podjela zemlje, pri čemu bi područja s bošnjačkom većinom gotovo izvjesno činila zasebnu državu. Drugim riječima, čak i u katastrofalnom scenariju Bošnjaci bi imali neku državu i više ne mogu biti vraćeni na poziciju naroda bez političkog subjektiviteta.
A čak bi, ne daj Bože, i takav scenarij bio daleko manje zlo od onoga što su historijski procesu u 20. stoljeću namjenjivali Bošnjacima.
Zašto onda među Bošnjacima tako često dominira osjećaj potpune beznadežnosti?
Razlog je dijelom psihološki. Bošnjaci svoj položaj često procjenjuju ne u odnosu na vlastitu historiju nego u odnosu na idealnu sliku države kakvu priželjkuju. To je ista greška koju socijalisti prave kada porede stvarni kapitalizam s idealizovanom verzijom socijalizma. Kapitalizam ne porede sa stvarnim socijalističkim režimima koji su postojali, nego s utopijskom slikom pravednog društva koje nikada nije ostvareno.
Na sličan način dio Bošnjaka današnju Bosnu i Hercegovinu ne poredi s onim što je postojalo kroz historiju niti s alternativama koje su bile na stolu devedesetih godina. Porede je s idealnom, potpuno funkcionalnom, građanskom državom bez etničkih blokada, bez entiteta, bez veta i bez komplikovanih ustavnih mehanizama. Naravno da u poređenju s takvim idealom sadašnje stanje izgleda frustrirajuće.
Ali historija ne nudi izbor između stvarnosti i utopije. Ona nudi izbor između stvarnih alternativa koje su postojale. A te alternative za Bošnjake bile su daleko mračnije.
Od kraja 19. stoljeća pa gotovo do završetka rata 1995. godine, Bosna i Hercegovina uglavnom nije bila zamišljana kao samostalna država. U srpskim i hrvatskim nacionalnim programima tretirana je kao prostor koji treba podijeliti ili pripojiti.
Sporazum Cvetković–Maček uspostavio je Banovinu Hrvatsku, kojoj je pripojen veliki dio Bosne i Hercegovine, bez ikakvog pitanja stanovništva koje je tamo živjelo. Ostatak zemlje na duge staze je trebao biti inkorporiran u "srpske zemlje". Time je prvi put institucionalizovana podjela Bosne između srpskih i hrvatskih političkih elita.
Tokom Drugog svjetskog rata cijela Bosna i Hercegovina našla se u sastavu Nezavisna Država Hrvatska, dok su istovremeno četnički pokreti razvijali planove etničkog čišćenja i stvaranja etnički homogene Velike Srbije. U programu Stevan Moljević "Homogena Srbija" iz 1941. godine otvoreno se zagovaralo stvaranje velike srpske države kroz masovna preseljenja i uklanjanje nesrpskog stanovništva. Instrukcije Draža Mihailović iz decembra 1941. predviđale su stvaranje etnički čiste Srbije i Crne Gore te čišćenje muslimanskog i hrvatskog stanovništva s velikih područja.
Ni u Kraljevini Jugoslaviia Bosna i Hercegovina nije imala vlastitu političku subjektivnost. Šestojanuarskom diktaturom i kasnijom podjelom na banovine historijske granice Bosne praktično su izbrisane, a muslimansko stanovništvo tretirano je prije svega kao vjerska zajednica, a ne kao poseban narod, piše Avaz.
Ni raspad Jugoslavije nije donio drugačije planove. Rukovodstva srpske i hrvatske još jednom su pokušali pripojiti sebi dijelove BiH. I nisu uspjeli.
U gotovo svim tim koncepcijama Bošnjacima nije bila namijenjena uloga političkog naroda. U najboljem slučaju trebali su postati vjerska zajednica koja bi se vremenom asimilirala u srpski ili hrvatski nacionalni korpus. U najgorem slučaju bilo im je namijenjeno fizičko uništenje ili masovno protjerivanje.
Upravo zato današnje stanje, sa svim svojim manama, ne može se ozbiljno ocjenjivati izvan historijskog konteksta. Bosna i Hercegovina jeste komplikovana država. Njene institucije često su spore, sistem je opterećen vetima, blokadama i etničkim kompromisima. Ali to je istovremeno prva država u historiji u kojoj su Bošnjaci međunarodno priznati kao ravnopravan politički narod sa zagarantovanim pravima, vlastitim institucijama i odlučujućom ulogom u političkom životu zemlje.
To ne znači da treba biti zadovoljan postojećim stanjem niti odustati od borbe za funkcionalniju državu. Naprotiv. Ali postoji ogromna razlika između borbe za bolje i uvjerenja da nikada nije bilo gore. Historija govori upravo suprotno.
Bošnjaci danas ne žive u savršenoj državi. Ali prvi put nakon mnogo stoljeća žive u državi u kojoj nisu ničija vjerska zajednica, ničija provincija i ničiji "ostatak". Oni su politički narod koji odlučuje o vlastitoj sudbini. Sve buduće borbe vode se s te pozicije – a to je najveća historijska promjena koju su ikada ostvarili.
Naravno, oni će također se pomiriti s tim da ovu državu u jednakoj mjeri dijele i Srbi i Hrvati te da država neće u potpunosti moći biti uređena samo po njihovoj mjeri.
