Najljepše u cijeloj priči jeste što se sve to naziva zaštitom domaće privrede. To je otprilike kao da zaključate vlastitu kuću da biste zaštitili namještaj – pa komšiji ostavite ključ.
Mustafa ef. Cerić napisao je komentar dana pod nazivom "Nedjeljom u potrošački šoping kod Muje od Doboja kojeg tamo nema" koji prenosimo u cjelosti.
- Ima naroda koji izvoze automobile.
Ima naroda koji izvoze tehnologiju.
A mi smo uspjeli izmisliti nešto sasvim novo – izvozimo vlastite kupce.
Nobelova nagrada za ekonomiju možda još nije ustanovila kategoriju “najuspješnije poklanjanje tržišta konkurenciji”, ali kada bi postojala, Federacija Bosne i Hercegovine bila bi ozbiljan kandidat.
Zatvori trgovine u Federaciji.
Otvori blagajne u manjem bosanskom entitetu RS.
I onda se neko čudi što je promet tamo porastao.
Jučer mi priča jedan Bošnjak iz Doboja, čovjek koji od 1996. godine vodi porodični biznis. Kaže: “Od kada ste vi u Federaciji uveli neradnu nedjelju, Doboj je procvjetao. Ali nije stvar samo u nedjelji. Ljudi su se navikli dolaziti i ostalim danima.”
Eto cijele ekonomske studije u dvije rečenice. Nisu nam trebali instituti. Nisu nam trebali eksperti. Trebao nam je jedan trgovac iz Doboja.
Dok se u Sarajevu vode filozofske rasprave o tome kako zaštititi domaću trgovinu, domaća trgovina se – preselila. Kupac je vrlo jednostavno biće. On ne raspravlja. On kupuje.
Ako su vrata zatvorena, neće održati govor o socijalnoj pravdi ispred zaključane prodavnice. Sjest će u auto i otići tamo gdje su vrata otvorena.
Ekonomija ne poznaje emocije. Kasa nema nacionalnost. PDV nema patriotizam. Novac ide tamo gdje ga dočekaju.
I tako svake nedjelje gledamo možda najskuplju turističku akciju u novijoj historiji Bosne i Hercegovine. “Posjetite Doboj!”. “Posjetite Bijeljinu!
“Posjetite Gradišku!” Ne treba turistička zajednica. Dovoljna je neradna nedjelja. Naši građani odu kupiti hljeb. Usput natoče gorivo. Popiju kahvu/kafu/kavu. Ručaju. Kupe dječiju odjeću. Televizor. Frižider. I ostave stotine maraka tamo gdje ih niko nije morao posebno nagovarati da dođu.
Kada bi neko namjerno htio osmisliti model za preusmjeravanje potrošnje iz jednog dijela zemlje u drugi, teško bi smislio efikasniji.
Najljepše u cijeloj priči jeste što se sve to naziva zaštitom domaće privrede. To je otprilike kao da zaključate vlastitu kuću da biste zaštitili namještaj – pa komšiji ostavite ključ.
Ni veliki nisu ostali imuni na ovakve greške. U Njemačka se godinama vode rasprave o ograničenom radu trgovina nedjeljom upravo zato što dio potrošača odlazi u Nizozemska ili Belgija kada procijeni da mu je to praktičnije. Tržište ne poznaje administrativne granice – ono prati potrebe ljudi.
Naravno, niko razuman nije protiv toga da radnici imaju slobodan dan. Naprotiv. Ali radnik se ne štiti tako što će mušterija otići konkurenciji. Radnik se štiti većom platom. Poštenim rasporedom smjena. Plaćenim prekovremenim radom. Dostojanstvom na poslu. To su evropske vrijednosti.
A zatvaranje vlastitih trgovina uz očekivanje da će kupci ostati kod kuće nije evropska vrijednost. To je bosanski eksperiment. I, sudeći po rezultatima, prilično skup.
Zato pozivam građane Federacije Bosne i Hercegovine da dignu svoj glas. Ne protiv slobodne nedjelje. Nego protiv politike koja od slobodne nedjelje pravi slobodan odlazak našeg novca tamo gdje ne pripada.
Jer država koja sama zatvara vlastito tržište ne može poslije optuživati građane što kupuju tamo gdje je otvoreno.
Na kraju ostaje samo jedno pitanje.
Ko će odgovarati za ovu ekonomsku lekciju plaćenu novcem građana?
U ozbiljnim državama, kada neka mjera proizvede suprotan učinak od onoga zbog kojeg je donesena, vlast je mijenja.
Samo kod nas se greška proglašava principom, a šteta uspjehom.
Možda će jednog dana neko predložiti i “neradni ponedjeljak”, čisto da se komšije dodatno razviju.
Jer ako već izvozimo kupce, zašto stati na jednom danu?
