Čovićev problem danas nije samo u tome što Izborni zakon nije promijenjen. Njegov problem je i to što je javnosti previše puta obećavao da je rješenje na dohvat ruke.
Izmjene Izbornog zakona Bosne i Hercegovine već godinama predstavljaju centralnu političku temu Dragana Čovića i HDZ-a BiH. Predsjednik HDZ-a BiH u gotovo svakom izbornom ciklusu poručuje da je riječ o ključnom pitanju hrvatske ravnopravnosti, političke stabilnosti i legitimnog predstavljanja. Međutim, iz godine u godinu ponavlja se isti obrazac – novi rok, nova najava i novo odgađanje koje na kraju rezultira još jednim neuspjehom.
Povod za ponovno otvaranje ove teme bio je status Zdenka Lučića, koji je objavio opširnu hronologiju Čovićevih izjava i najava o izmjenama izbornog zakonodavstva, prenosi Hercegovina.info
Iako je status politički oštar i lično intoniran, njegova najvažnija dimenzija nije sam obračun s Čovićem, nego pitanje koje se nameće nakon tolikog broja neispunjenih najava: koliko puta jedan političar može svojim biračima uzalud obećavati isto rješenje prije nego što se otvori pitanje njegove vjerodostojnosti?
Problem izbora hrvatskog člana Predsjedništva BiH politički je otvoren još od 2006. godine, kada je Željko Komšić, tada kao kandidat SDP-a, prvi put izabran za hrvatskog člana Predsjedništva.
Od tada je postalo jasno da postojeći izborni model omogućava da hrvatskog člana Predsjedništva presudno biraju glasovi birača koji se ne izjašnjavaju kao Hrvati.
Umjesto da taj problem bude brzo riješen, Dragan Čović je upravo na toj temi izgradio jedan od najdugovječnijih političkih narativa u Bosni i Hercegovini.
Međutim, ako je Izborni zakon zaista „crvena linija“ HDZ-a BiH, kako to tvrdi Čović, postavlja se pitanje kako je moguće da se ta crvena linija godinama pomjera.
Hronologija javnih najava pokazuje da su se rokovi ponavljali gotovo istim riječima. Čović je još 2012. godine najavljivao da su izbori u Mostaru mogući u roku od nekoliko mjeseci, da će izmjene Izbornog zakona biti prvi potez nakon izbora, da će reforma biti završena do kraja godine, do kraja mjeseca, do proljeća, do kraja aprila, za šest mjeseci ili u naredna dva do tri mjeseca.
Još 2012. godine govorio je o mogućnosti održavanja izbora u Mostaru u kratkom roku. Izbori su, kao što je poznato, održani tek 2020. godine.
Tokom 2013. godine najavljivao je završetak pitanja Mostara i izmjena Izbornog zakona. Nakon Općih izbora 2014. poručivao je da će prvi potez biti izmjena izbornog zakonodavstva. Tokom 2015. i 2016. nizale su se najave da će reforma biti usvojena do kraja godine, u narednim danima, do kraja mjeseca ili u prvim mjesecima naredne godine.
Ni kasnije se obrazac nije promijenio. Tokom 2017. javnost je slušala najave da će izmjene biti usvojene u narednih mjesec dana, zatim u naredna tri mjeseca, pa do kraja godine. Godine 2019. govorilo se da je reformu moguće dogovoriti do kraja godine, 2020. da su izmjene moguće do kraja marta, 2021. da su planirane do aprila, do kraja juna ili do kraja septembra. Tokom 2022. ponovo se govorilo o roku od šest mjeseci, 2023. o završetku do kraja godine, a 2024. o finaliziranju izmjena do kraja februara.
U međuvremenu su se mijenjali partneri u vlasti, međunarodni posrednici, političke okolnosti i izborni ciklusi. Pregovaralo se u Sarajevu, Mostaru i Neumu, uz posredovanje predstavnika Sjedinjenih Američkih Država i Evropske unije. Ipak, konačno domaće političko rješenje koje HDZ BiH godinama najavljuje nikada nije usvojeno. Da li je riječ o nedostatku političke volje partnera, međunarodne zajednice ili samog Čovića, predsjednik HDZ-a BiH nikada nije dao jasan odgovor.
Zbog toga se više ne postavlja pitanje hoće li Izborni zakon ikada biti promijenjen.
Pitanje je zašto bi birači i hrvatski narod u Bosni i Hercegovini danas vjerovali obećanjima Dragana Čovića kada su prethodni rokovi toliko puta ostali neispunjeni.
U politici se povjerenje obično izgubi jednom izjavom koja se pokaže neistinitom, ali je Čoviću uspjelo godinama ponavljati ista obećanja bez konkretnih rezultata.
Političar koji jednom pogriješi može tražiti razumijevanje. Političar koji godinama ponavlja isto obećanje i svaki put promaši vlastiti rok više ne može govoriti samo o odgovornosti drugih. Mora govoriti i o vlastitoj odgovornosti.
Ako je izmjena Izbornog zakona zaista najvažnije političko pitanje Hrvata u Bosni i Hercegovini, onda je legitimno postaviti pitanje ko snosi odgovornost za to što taj cilj gotovo dvije decenije nije ostvaren.
Čovićev problem danas nije samo u tome što Izborni zakon nije promijenjen. Njegov problem je i to što je javnosti previše puta obećavao da je rješenje na dohvat ruke.
Ako Dragan Čović nakon gotovo dvije decenije nije sposoban riješiti problem koji sam predstavlja kao ključno pitanje opstanka Hrvata u Bosni i Hercegovini, onda je vrijeme da to prizna, povuče se i prepusti mjesto nekome ko zna, može i smije završiti ono što on godinama samo obećava.
