Izvor: BHRT/Amir Sužanj (B.E.G)
Rastrčaše se mediji uzduž i poprijeko Bosne i Hercegovine, s pravom i s krupnim razlogom, pa svi objavljuju kako je jedna osnovna škola u Čitluku uvela novi kućni red i pravila ponašanja za učenike – nema mobitela i drugih elektronskih uređaja, nema digitalnih sadržaja, šminke, lakiranih noktiju, energetskih pića, a posebno cigara i uske odjeće kakva ne priliči uzrastu učenika. Rukovodstvo škole je preko noći postalo medijska senzacija, pogotovo što je za taj revolucionarni iskorak dobilo punu podršku Vijeća roditelja. Na ovaj način, kažu, hoće da se odupru sve masovnijoj krađi djetinjstva – nek djeca ostanu djeca.
I vidi ti čuda – djeca su odmah prvi dan promijenila ponašanje: mnogo više paze na času, druže se, mnogo lakše se međusobno slušaju i razumiju, opuštena su, spontana i koncentrisana i neuporedivo više se druže. Nisu još stigli ni shvatiti (ali na dobrom su putu) da ima života i van društvenih mreža, van mobitela i tastatura. Ima još jedna vrlo pozitivna pojedinost ovog lišavanja negativnih i razornih tekovina tehnološkog razvoja i savremenog života – i kad bi neko htio da izbjegne kontrolni rad ili odgovaranje prošlosedmične lekcije onim već odomaćenim načinom, lažnom dojavom o postavljenoj bombi, ne može jer mu je mobitel deponovan do završetka nastave.
Bilo je, ne treba duše gubiti, sličnih inicijativa i ranije, ako se dobro sjećamo, u Travniku i nekoliko škola u drugim sredinama, i u svakoj od njih došlo je do pozitivnih pomaka. Djeca su ponovo postala djeca.
Ali kako ćemo postići da ljudi ponovo postanu ljudi???
Mogli bismo možda pokušati istim receptom, i to od vrha – sa najvišeg institucionalnog nivoa. Donesemo, naprimjer, odluku da poslanicima u državnom i entitetskim parlamentima, ministrima i drugim funkcionerima oduzmemo mobitele… Ali ne samo mobitele, nego i službena auta, reprezentacije, bijeli hljeb, naknade za fiktivni odvojeni život, za fiktivni rad, fiktivne sjednice i fiktivne parlamentarne komisije u koje jedni druge biraju po raznim fiktivnim nacionalnim ključevima kad formiraju fiktivne koalicije nakon fiktivnih izbornih pobjeda. U toj branši sve je fiktivno, osim funkcionerskih privilegija, one su stvarne preko svake mjere. Ako im oduzmemo te privilegije, a pogotovo pare - jer pare kvare labilnog i lako kvarljivog insana - možda će postati mnogo bolji ljudi. Imaće više vremena da razgovaraju, da saslušaju jedni druge, da dolaze na posao, da primijete kako mi, sirotinja raja, imamo čitavu gomilu problema zbog njih – da shvate kako ima života, doduše u primitivnim oblicima običnog, osiromašenog čovjeka, i van skupštinskih klupa, ministarskih fotelja i debelih ličnih bankovnih računa. Doduše, kako su se izopačili u ovom vremenu tranzicijskog funkcionerskog izobilja, nek nas nimalo ne začudi ako nas počnu ubjeđivati da stanovništvo u ovoj zemlji živi mnogo bolje nego što je zaslužilo, i to zahvaljujući njima.
Ovaj slučaj nas uči da i djeci i odraslima treba oduzeti ono što im odvraća pažnju da bi djeca opet bila djeca, a odrasli opet postali ljudi. Kad bi i naši uvaženi izabrani i imenovani funkcioneri na raznim nivoima bili rasterećeni mnogobrojnih privilegija i kad ne bi razmišljali o raznim prihodima sa desetak različitih strana, platama, regresima, toplim obrocima, dnevnicama, putnim nalozima i drugim parali procesima u institucijama, imali bi mnogo vise vremena da rade svoj posao. Ko zna, možda bi postali i mnogo skromniji i bolji ljudi, sposobni da ispolje državničku veličinu i mudrost, a ne samo da traju na funkcijama. Kad bismo to uspjeli, mogli bismo tu funkcionersku skromnost izvoziti cijelom progresivnom čovječanstvu kao model pravičnog, etičnog i civilizovanog vladanja.
Dok nadležni u Čitluku, što je za svaku pohvalu, od djetinjstva nastoje pravilno usmjeriti djecu, priznaćete sa smo u tom usmjeravanju odraslih, posebno onih koji su izrasli u funkcionere i ljude od vlasti, prilično zakasnili, ali što bi se reklo u onom reality muzičkom spektaklu - nikad nije kasno.
