Posebno zabrinjava činjenica da se u više slučajeva radi o organizovanom iskorištavanju, uključujući i prisiljavanje maloljetnika na prosjačenje.
Prosjačenje u Sarajevu problem je koji se uporno gura pod tepih, a sa svakom sezonom je veći, pišu Vijesti.ba.
Građani ga vide svaki dan – na raskrsnicama, ispred tržnih centara, u blizini škola i bolnica – ali reakcija sistema je uglavnom sporadična, neujednačena i potpuno nedovoljna.
Posebno zabrinjava činjenica da se u više slučajeva radi o organizovanom iskorištavanju, uključujući i prisiljavanje maloljetnika na prosjačenje.
Djeca bivaju izložena prijetnjama, fizičkom nasilju i svakodnevnoj eksploataciji, dok odrasli uzimaju novac koji su oni morali “zaraditi”. To jasno pokazuje da ono čemu svjedočimo svakodnevno nisu izolovani slučajevi, nego kriminalni obrasci koji traju godinama.
Ipak, i pored takvih saznanja, na ulicama i dalje postoji veliki broj osoba koje prose, uključujući i djecu.
Mobilni timovi i policija povremeno evidentiraju desetine djece u prosjačenju, od kojih su mnogi recidivisti, što znači da se stalno vraćaju na ulicu uprkos intervencijama.
To otvara ključno pitanje: Gdje sistem staje nakon što “evidentira” problem?
Građani s pravom imaju dojam da institucije reaguju tek kada slučaj postane skandal ili predmet istrage, umjesto da djeluju preventivno.
Socijalne službe su preopterećene, koordinacija između policije, centara za socijalni rad i pravosuđa je spora, a kaznena politika često ne djeluje odvraćajuće.
Rezultat je da se isti obrasci ponašanja ponavljaju iz godine u godinu.
Dodatni problem je i sve izraženija percepcija normalizacije prosjačenja u javnom prostoru, koja se više ne doživljava kao izuzetak, nego kao svakodnevna pojava na koju se građani i institucije gotovo navikavaju.
Takva slika ostavlja i duboko negativan utisak na svakoga ko dolazi u grad – od domaćih stanovnika do brojnih turista koji Sarajevo doživljavaju kao regionalni centar kulture i historije.
Umjesto uređenog i organizovanog javnog prostora, često ih dočekuje prizor koji odudara od te slike i šalje poruku institucionalne nemoći ili nezainteresovanosti.
Posebno je zabrinjavajuće što ovakva pojava postaje dio “gradskog ambijenta”, kao da je riječ o nečemu što se podrazumijeva i sa čim se mora živjeti. Upravo tu leži suštinski problem – kada se društveni fenomen koji ukazuje na ozbiljan sistemski propust počne prihvatati kao normalan, onda se gubi i pritisak da se on rješava.
Do kada će Sarajevo živjeti ovaj paradoks i biti grad koji deklarativno teži modernizaciji, uređenju i privlačenju turista iz cijelog svijeta kao regionalna metropola, dok istovremeno njegovim ulicama sasvim slobodno i bez stvarnog nadzora šeću lica koja žive od prosjačenja ili su na njega prisiljena?
Između ambicije i stvarnosti sve je veći jaz, a cijenu tog jaza svakodnevno plaćaju i građani i ugled glavnog grada.
Građani s pravom od institucija očekuju kontinuiran, koordinisan i odgovoran rad na terenu, a ne pasivno posmatranje problema koji već godinama urušava sigurnost i dostojanstvo javnog prostora.
