Oglasio se Teo, sin heroja Čedomira Domuza: "Mirno spavaj, stari moj. Ne brini. Nije bilo uzalud"

Tog jutra me je probudila buka i plač tvoje Majke Desanke i moje Majke Vesne. Izašao sam iz sobe, vidio Milana koji me je odveo u sobu i rekao: 'Teo sine, tata je poginuo'. U tom trenutku nisam bio svjestan tih njegovih riječi, ali sam zajedno sa njim otišao da tješim majku Vesnu i babu Desu! Ja sam imao samo devet, sestra Sanja je imala šest godina, majka Vesna 27.

Još kao mali sam ti govorio da ću biti policajac kao ti ili vojnik, a tvoj odgovor na to je bio: 'Možeš, ali samo preko mene mrtvog'. Sudbina je tako htjela pa se tako i desilo! Ja sam poslije tebe obukao uniformu i ostvario svoj dječački san iako si ti bio protiv toga! Vidi stari moj, tačno prije godinu dana, na tvoju godišnjicu sam je skinuo ali kao što to obično biva, JEDNOM VOJNIK, UVIJEK VOJNIK!

Znam da sve vidiš i da sve znaš! Znam da si ponosan i na mene i na sestru i na majku! Nismo skrenuli sa tvog puta, tvojih idelala, tvojih ciljeva i tvojih principa! Tvoji unuci i unuke se danas ponose što su tvoji, što mogu ponosno reći da je njihov deda Čedo dao život za ovu zemlju! Nemoj brinuti stari! Tvoja djeca i tvoji unuci i unuke neće skrenuti sa tvog puta! Koliko god ova situacija danas nije ona za šta ste se ti i tvoji saborci borili, znajte da vas nikada iznevjeriti nećemo i da ćemo do smrti nositi vaš Bajrak, vašu čast i ponos!

Mirno spavaj stari moj! Ne brini! Nije bilo uzalud! Tvoja Bosna a Boga mi i Hercegovina će biti, živjeti prkosna i ponosna! Volimo te i uvijek ćemo te voljeti vuče sa Igmana!