Kao primjer navodi magistralnu cestu Sarajevo-Tuzla koja je 30 godina svedena na to da je njen prečnik 4-5 metara te da prolazi pored porodičnih kuća, čak i kroz privatna dvorišta.
Bosna i Hercegovina je, prema analizama koje su javno dostupne, na začelju razvijenosti putne infrastrukture Evrope, pišu Vijesti.ba.
Politog CCI-ja Adis Arapović za Vijesti.ba je komentarisao problematiku sistemskog izvlačenja javnih sredstava, kao i izostanak odgovornosti za zapuštene cestovne pojaseve u Bosni i Hercegovini, uprkos 18 milijardi maraka koje su od 2006. godine do danas vozači uplatili u javne budžete, što kroz akcize, što kroz putarine na gorivo.
"Ne samo zato što imamo mali broj kilometara autoputeva, već i zato što su u vrlo lošem zapuštenom, i onda na kraju, i opasnom stanju po život i zdravlje i učestnika u saobraćaju i onih koji su pored", objašnjava Arapović.
Novca ne nedostaje
On ne smatra da Bosni i Hercegovini nedostaje novca, ali navodi da je itekako veliki zahvat u džepove građana te da novac kroz druge namete ulazi upravo u navedena preduzeća, odnosno javne fondove kojima treba da se održava ta javna infrastruktura.
"Kao što je to slučaj i u drugim oblastima, u drugim sektorima javnih usluga, bez obzira da li je to zdravstvo, školstvo, energetika... naprosto višak javne administracije, višak korupcije, manjak znanja i truda dovede do ovog rezultata koji mi imamo u svakom njenom životu", ističe.
Kao primjer navodi magistralnu cestu Sarajevo-Tuzla koja je 30 godina svedena na to da je njen prečnik 4-5 metara te da prolazi pored porodičnih kuća, čak i kroz privatna dvorišta.
"To vam govori u principu o potpunom izostanku vizije ljudi koji vode državu i u ovom mandatu, i u prošlom mandatu, i u tamo onom mandatu, zato što naprosto ne znaju poredati nacionalne državne prioritete, a jedan od svakako najvažnijih nacionalnih prioriteta u svakom društvu, svakoj državi, jeste adekvatna infrastruktura, a unutar toga i putna", kazao je.
Gdje odlazi novac?
To je, dodaje, količina novca koja se troši u neprogramsku djelatnost, odnosno u tekuće troškove, u ogromnu administraciju i drugo je, svakako, korupcija.
Kako naglašava, sastavni dio sistema kojem nije prioritet da stvari budu na visokom nivou kvalitete i da budu pravljene za javni interes, jesu i oni koji rade i nadzore inspekcije.
"Znači, oni su dio tog sistema, dio sistema koji prikriva stvarno stanje, pa ponekad čak i učestvuje u korupciji. Nije mali broj slučajeva da su upravo takve firme i institucije bile i predmetom istraga i presuda, zato što su ljudi učestvali u koruptivnim radnjama da se prikrije recimo da je debljina asfalta na cesti manja nego što piše u papirima", dodaje.
Šta je sa kontrolama i inspekcijama?
On naglašava i kako su pravosudni aparat, blage kazne i kapilarna korupcija doveli do toga da je i taj dio sistema ustvari uvučen u tu koruptivnu hobotnicu i da je vrlo teško biti pošten inspektor, a da vas to u nekom trenutku ne "zaboli", jer je cjelokupni sistem podešen tako da odgovara prvom, naravno, krupnom kapitalu, a onda onima koji donose odluke.
Kada je riječ o firmama koje ne održavaju puteve prema ugovoru, Arapović ističe kako se ne sjeća da je ikad ikome raskinuto ili trajno zabranjeno učešće o javnim tenderima zato što ne isporučuje javnost u kojoj je potpisan.
"Uvijek postoji nekako opravdanje, prolongiranje, aneksije, adendumi da se opere ono što je bilo prethodno zapravljano. Dakle, to je čitav jedan aparat koji podrazumijeva desetine institucija, hiljade ljudi koji će raditi na pravi način, odgovorni zakonu i to svoj posao, ako ga ne rade, zbog koga budu kažnjeni", dodaje.
Arapović ističe da su, nažalost, ljudi "osuđeni sami na sebe".
"Dakle, ljudi koji pretrpe štetu materijalnu, zdravstvenu i nadaj Bože sa tragičnim ishodom, vrlo je mali broj slučajeva i vrlo je mali prostor da za to bude odgovoran neko jer nije održavao cestu", ističe.
Problem putne infrastrukture u našoj zemlji ukazuje na duboko ukorijenjen sistemski problem u kojem nedostatak novca nije ključni izazov, već način na koji se njime upravlja.
U takvom ambijentu, posljedice najčešće snose sami građani, što dodatno naglašava potrebu za dubinskim reformama koje će osigurati transparentno trošenje javnih sredstava, efikasnu kontrolu i stvarnu odgovornost svih odgovornih aktera.
