"Bilo je potrebno razmišljati šta ako tu zemlju (Bosnu i Hercegovinu) više ne prepoznajemo kao našu, šta je onda? Mislim da je bilo logično da je onda alternativa samostalna država".
Politički lider bosanskih Srba Milorad Dodik objavio je na jednoj od svojih "službenih stranica" autorski tekst u kojem govori o raspadu Bosne i Hercegovine.
"Dejtonski sporazum ili Opći okvirni sporazum za mir u BiH, kako je njegov zvanični naziv, jedan je od najvažnijih dokumenata međunarodnog prava nastalih nakon Drugog svjetskog rata.
Pored tog općeg i okvirnog sporazuma, on sadrži i 11 aneksa kojima su potpisnici – Rs i Federacija BiH, sporazumno i detaljno razradili uslove za ostvarivanje mirnog rješenja nakon građanskog rata u BiH.
Kao takav, Dejtonski sporazum je međunarodni ugovor na koga se odnosi Bečka konvencija o pravu međunarodnih ugovora, kako su to u utvrdili Venecijanska komisija Vijeće Evrope i Ustavni sud BiH", napisao je Dodik.
On dalje piše da je najvažniji dio Dejtona - Aneks 4 pod nazivom "Ustav BiH" koji je ustanovio ustavnopravnu strukturu državne zajednice kojom su Rs i F BiH (s)tvorili poslijeratnu “Bosnu i Hercegovinu”, bez bilo kakvih odrednica njenog državnog određenja i uređenja".
"Dakle, dejtonska BiH nije ni republika, ni federacija (što ne može ni biti, jer u svom sastavu već ima federaciju), ni savezna država, ni bilo šta drugo što postoji u ustavnopravnoj praksi. Najbliža je konfederaciji, s obzirom na vrlo mali broj tačno nabrojanih državnih nadležnosti koje su dva entiteta prenijeli na nivo "Bosne i Hercegovine".
Oni time imaju status državotvornih entiteta ali su zadržali ogromnu većinu državnih nadležnosti, sve one koji Ustavom BiH nisu izričito određeni kao nadležnosti “Bosne i Hercegovine”.
Ovakva ustavna konstrukcija po članu 3.3.a) Ustava BiH vrlo je slična konstrukciji saveza država-članica Sjedinjenih Američkih Država, kako to piše u amandmanu 10. Ustava SAD:
"Prava koja nisu ovim ustavom data Sjedinjenim Državama, niti su uskraćena državama, ostavljena su svakoj pojedinoj državi ili narodu".
Nastanak i konstrukcija poslijeratne "Bosne i Hercegovine" se temelji na međunarodnom pravu. Nastala je na međunarodnoj mirovnoj konferenciji u Dejtonu 1995. godine, 21. novembra, kada je parafiran mirovni sporazum, da bi 14. decembra iste godine bio zvanično potpisan u Parizu.
Osnov je bio, kako to piše i u Aneksu 4 – Ustavu BiH: "Vođeni ciljevima i načelima Povelje Ujedinjenih nacija, Opredijeljeni za suverenitet, teritorijalni integritet i političku nezavisnost Bosne i Hercegovine u skladu sa međunarodnim pravom, Odlučni osigurati puno poštivanje međunarodnog humanitarnog prava, Nadahnuti Univerzalnom deklaracijom o ljudskim pravima, Međunarodnim sporazumima o građanskim i političkim pravima, te o privrednim, socijalnim i kulturnim pravima, kao i Deklaracijom o pravima osoba koje pripadaju nacionalnim ili etničkim, vjerskim i jezičkim manjinama, te drugim instrumentima za zaštitu ljudskih prava".
S obzirom da je Povelja Ujedinjenih nacija najvažniji akt međunarodnog prava, treba poći od njenog zvaničnog, autentičnog tumačenja koje je utvrdila Generalna skupština Ujedinjenih nacija na svom 25. zasjedanju održanom 24. oktobra 1970. usvojila Rezoluciju broj 2625 kojom donosi "Deklaraciju o načelima međunarodnog prava o prijateljskim odnosima i saradnji država u skladu s Poveljom Ujedinjenih nacija".
Ovu deklaraciju međunarodna sudska tijela prihvataju kao autentično tumačenje Povelje UN. Povelja UN normira načela međunarodnog prava koja na ugovornoj osnovi obavezuju sve članice UN-a i smatraju se pravilima međunarodnog prava opšte prirode. S obzirom da su Povelja UN i dva međunarodna pakta o građanskim i političkim Privrednim, socijalnim i kulturnim pravima, sastavni dio Dejtonskog sporazuma i njegovog Ustava BiH, Deklaracija je i njihovo vjerodostojno tumačenje.
Dakle, prema Deklaraciji, pod načelima međunarodnog prava opšte prirode nesumnjivo se podrazumijevaju: načelo zabrane sile; načelo mirnog rješavanja međunarodnih sporova; načelo neintervencije; dužnost država da međusobno sarađuju u skladu sa Poveljom UN-a; načelo ravnopravnosti i samoopredjeljenja naroda; načelo suverene jednakosti država i načelo ispunjavanja prihvaćenih međunarodnih obaveza u dobroj vjeri.
Navešćemo najvažnije dijelove te Deklaracije:
Uvod Deklaracije iz 1970. između ostalog navodi: “ubijeđeni da potčinjenost naroda stranoj vlasti i dominaciji i eksploataciji predstavlja osnovnu prepreku ostvarivanju međunarodnog mira i bezbjednosti, ubijeđeni da princip ravnopravnosti i samoopredjeljenja naroda predstavlja značajan doprinos savremenom međunarodnom pravu i da je njegova stvarna primjena od najvećeg značaja za unapređivanje prijateljskih odnosa među državama zasnovanim na poštovanju principa suverene jednakosti”, razrađuje kroz sedam principa odnose među državama i narodima.
Princip broj 1. Deklaracije obavezuje "da se država uzdržava u svim međunarodnim odnosima od pribjegavanja prijetnji ili upotrebe sile, bilo protiv teritorijalnog integriteta ili političke nezavisnosti svake države, bilo na svaki drugi način nesaglasan sa ciljevima Ujedinjenih nacija”. Princip broj 3. potvrđuje “dužnost u skladu sa Poveljom UN da se ne interveniše u poslove koji spadaju u unutrašnju nadležnost svake države". Princip broj 5. – ravnopravnost i samoopredjeljenje naroda; Princip broj 6. – suverena jednakost država.
Povelja Ujedinjenih nacija ne dijeli narode na male i velike, niti države na male i velike. Jednakost i ravnopravnost i poštovanje suverenosti svake države, opšta su načela međunarodnog prava.
Kada je u pitanju princip neintervenisanja u poslove koji spadaju u unutrašnju nadležnost države, Deklaracija obavezuje: "Nijedna država (SAD, Velika Britanija, Njemačka) ili grupa država (PIK i njegov upravni odbor kao samozvano i samoizabrano tijelo samoizabranih zemalja bez osnova u Dejtonskom sporazumu) nema pravo da intervenira, neposredno ili posredno (pojedini zapadni ambasadori u Sarajevu, visoki predstavnik i OHR, strane sudije u Ustavnom sudu BiH, Tužilaštvo i Sud BiH kao vanustavno pravosuđe, po muslimanskom okupatorskom pravilu – kadija te tuži, kadija ti sudi), iz bilo kog razloga (zbog legitimnih zahtjeva Rs za dosljedno poštovanje Dejtonskog sporazuma onako kako je potpisan; zbog nepoštovanje nelegalnog i nelegitimnog Kristijana Šmita i njegovih terorističkih odluka; zbog pozivanja na samostalnost Rs zbog kršenja Dejtonskog sporazuma od strane stranih država i njihovih predstavnika, što običnih – Marfija, što specijalnih – Eskobara, O’Brajena, Piča, Sarazina; zbog stalnog preglasavanja srpskih sudija u Ustavnom sudu BiH; zbog selektivne pravde u suđenjima za ratne zločine i oslobađanje muslimanskih komandanata – Nasera Orića i drugih; zbog progona maltene svih pripadnika Vojske Republike Srpske, optuživanja za “genocid” itd, itd.) u unutrašnje ili spoljne poslove neke druge države (odnos Republike Srpske kao međunarodno priznatog entiteta prema drugim državama – Srbiji, Rusiji, Mađarskoj, Kini i drugima).
Prema tome, ne samo oružana intervencija, već i svaki drugi oblik miješanja ili svaka druga prijetnja, upereni protiv ličnosti (sankcije Dodiku, Cvijanović, Stevandiću, Viškoviću i drugima; montirani sudski procesi na osnovu nametnutih zakona Petriča, Ešdauna, Incka, a pogotovo Kristijana Šmita) države ili protiv njenih političkih, ekonomskih i kulturnih elemenata (rušenje sajtova organa Rs, zaustavljanje projekata i sredstava po osnovu već ispunjenih reformi i ciljeva Evropske unije), suprotni su međunarodnom pravu.
Nijedna država ne može da primijeni niti da podrži upotrebu mjera ekonomske, političke ili svake druge prirode kako bi prisilila neku drugu državu (Republiku Srpsku i njene demokratski izabrane organe vlasti) da joj se potčini u vršenju njenih suverenih prava (nadležnosti koje Srpskoj pripadaju po Ustavu BiH i Ustavu Republike Srpske koji je usaglašen sa Ustavom BiH) ili da dobije od nje koristi bilo koje vrste (eksploatacije poljoprivrednih, šumskih, vodnih, rudnih i drugih bogatstava što bi uslijedilo nakon otimanja imovine Šmitovim “zakonom” i odlukama neustavnih institucija na nivou BiH – komisije za koncesije BiH).
Upotreba sile (prijetnja progonom – tužbama i zatvorom) u cilju lišavanja naroda njihovog nacionalnog identiteta (zabrana 9. januara kao Dana Republike, himne “Bože pravde” i grba Republike Srpske), predstavlja kršenje njihovih neotuđivih prava i principa neintervencije.
Dakle, da ponovimo, bez umetaka: “Nijedna država nema pravo da interveniše, neposredno ili posredno iz bilo kog razloga u unutrašnje ili spoljne poslove neke druge države. Prema tome, ne samo oružana intervencija, već i svaki drugi oblik miješanja ili svaka druga prijetnja upereni protiv ličnosti, države ili protiv njenih političkih, ekonomskih i kulturnih elemenata, suprotni su međunarodnom pravu.
Nijedna država ne može da primijeni niti da podrži upotrebu mjera ekonomske, političke ili svake druge prirode kako bi prisilila neku drugu državu da joj se potčini u vršenju njenih suverenih prava ili da dobije od nje koristi bilo koje vrste. Upotreba sile u cilju lišavanja naroda njihovog nacionalnog identiteta predstavlja kršenje njihovih neotuđivih prava i principa neintervencije”.
Princip broj 5. iz Deklaracije od 24. oktobra 1970. godine – o ravnopravnosti i samopredjeljenju naroda, razrada je onoga što piše u Povelji UN i međunarodnim paktovima koji su sastavni dio Ustava BiH. U Deklaraciji piše: “Svi NARODI imaju pravo da odrede svoj politički status, potpuno slobodni i bez stranog miješanja, i da nastave svoj privredni, društveni i kulturni razvoj, a svaka je država (“Bosna i Hercegovina”, Srbija, Hrvatska, SAD, Rusija, Njemačka, Britanija itd.) dužna da poštuje ovo pravo saglasno odredbama Povelje.
Imajući u vidu da podvrgavanje NARODA stranom potčinjavanju (O’Brajenu, Kristijanu Šmitu, Majklu Marfiju, Johanu Satleru i drugim sarajevskim ambasadama) dominaciji ili eksploataciji, predstavlja kršenje ovog načela, kao i odricanje osnovnih ljudskih prava (suđenje po nametnutim odlukama stranaca, a ne po zakonima BiH) i da je u suprotnosti sa Poveljom UN.
I opet da ponovimo: “Svi NARODI imaju pravo da odrede svoj politički status, potpuno slobodni i bez stranog miješanja, i da nastave svoj privredni, društveni i kulturni razvoj, a svaka je država dužna da poštuje ovo pravo saglasno odredbama Povelje. Imajući u vidu da podvrgavanje NARODA stranom potčinjavanju, dominaciji ili eksploataciji, predstavlja kršenje ovog načela, kao i odricanje osnovnih ljudskih prava i da je u suprotnosti sa Poveljom UN”.
Kada je u pitanju samopredjeljenje naroda, u principu broj 5. piše: “Stvaranje suverene i nezavisne države, slobodno udruživanje ili integracija sa nekim nezavisnim državama ili uspostavljanje bilo kog drugog političkog poretka koji jedan narod slobodno odabrao, predstavlja za taj narod način njegovog prava na samoopredjeljenje.
Svaka je država dužna da se uzdrži od pribjegavanja svim prinudnim mjerama kojima bi se narodi, pomenuti u formulaciji ovog načela, lišavali svog prava na samoopredjeljenje, slobode i nezavisnosti. Kada djeluju protiv i suprostavljaju se takvim prinudnim mjerama u vršenju svog prava na samoopredjeljenje, ovi su narodi ovlašćeni da traže i primaju pomoć, saglasno sa ciljevima i principima Povelje Ujedinjenih nacija”.
Pošto nije bilo dovoljno spremnosti, odlučnosti da se primjenjuje ustavni sistem Jugoslavije (Bosne i Hercegoine), onda je to, naravno, samo po sebi dovelo do tog logičnog raspada koji je po meni bio neminovan. Opet se vraćam tome – državne zajednice stvorene u nekim posebnim istorijskim uslovima moraju biti spremne da u trenutku kada se ti istorijski uslovi mijenjaju ponovo potvrde razlog svog zajedničkog življenja. Procesi su otišli predaleko i bile su neophodne alternative. Bilo je potrebno razmišljati šta ako tu zemlju (Bosnu i Hercegovinu) više ne prepoznajemo kao našu, šta je onda? Mislim da je bilo logično da je onda alternativa samostalna država", napisao je Dodik u autorskom tekstu za vlastitu web stranicu.
