Decenijama su bh. političari živjeli u ugodnoj iluziji da će Sjedinjene Američke Države zauvijek igrati ulogu strpljivog staratelja nad Bosnom i Hercegovinom.
Politički lideri, posebno oni "probosanske" orijentacije, navikli su da za svaki unutrašnji problem, svaku blokadu institucija ili izborni zakon trče pred vrata američke ambasade, očekujući da će Vašington magičnim štapićem, sankcijama i diplomatskim mikromenadžmentom riješiti njihove domaće zadaće.
Međutim, buđenje u 2026. godini donosi hladan tuš: era američkog "bejbisitinga" na Balkanu je zvanično i nepovratno završena. Nova administracija u Washingtonu brutalno je pragmatična i njena poruka je jasna, vrijeme političkih intervencija ustupa mjesto eri korporativnih i energetskih investicija.
Kapital ne zanima ustav
Promjena kursa američke vanjske politike prema BiH dramatična je onoliko koliko je domaća politika nespremna da je shvati. Više od četvrt vijeka, posebno u eri administracije Georga Busha, SAD su ulagale ogromne resurse pokušavajući od BiH napraviti funkcionalnu, građansku demokratiju kroz beskrajne runde ustavnih i izbornih reformi. Novi pristup je lišen svakog romantičarskog idealizma.
Washington je shvatio ono što mnogi znaju odavno: ovaj politički sistem je nemoguće popraviti odozgo. Stoga je nova strategija utilitarna, ako ne možemo reformisati državu, možemo kroz nju graditi plinovode, elektrane i solarne parkove. Američki interes se suzio na čisti ekonomski i energetski pragmatizam. Njihovi zvaničnici više ne gube vrijeme na mirenje posvađanih lidera; njihov jedini fokus je "konzumiranje" postojećeg sistema kroz implementaciju velikih strateških projekata koji vežu ovu regiju za američki kapital i odvajaju je od ruskog i kineskog utjecaja.
Južna interkonekcija kao pokazna vježba nove moći
Nigdje taj novi, sirovi američki pragmatizam nije demonstriran jasnije nego na pitanju Južne interkonekcije. Godinama je ovaj strateški važan projekt skupljao prašinu u ladicama ucjenjivačkih politika. A onda je zakon usvojen ekspresno, a ugovor s Hrvatskom potpisan gotovo preko noći.
Zašto? Zato što su bh. političari dobili jasnu poruku da se od njih više ne traži politički konsenzus, već slijepa poslušnost kada su u pitanju krucijalni američki energetski interesi. Usvajanje zakona, koji je posao faktički dao u ruke kompaniji s američkim zaleđem bez previše procedura, dokaz je da se domaća politika može dogovoriti u rekordnom roku samo kada iznad njihovih glava visi strah od ozbiljne američke odmazde. Amerika više ne moli, ona diktira uslove poslovanja.
U tom procesu, gotovo tiho i u pozadini, provlači se nezadovoljstvo Evropske unije. Evropska administracija, naviknuta na birokratske procedure i tendere, negoduje. Pisma iz misije EU i upozorenja da se krše pravila Energetske zajednice slika su tog tihog sukoba, dok se Brisel bavi procedurama i formularima, Washington fizički zauzima teren. Amerikanci su Evropi prepustili papire, a za sebe uzeli cijevi i ventile.
