Piše: Ibrahim Kaniža
Nakon svake euforije i kolektivne radosti gotovo uvijek dođe trenutak koji nas vrati na tlo. Ovog puta ta uloga pripala je Nebojši Vukanoviću. U trenutku kada je Bosna i Hercegovina živjela rijetko viđeno zajedništvo nakon historijskog plasmana na Svjetsko prvenstvo, izjava da se “ne mogu voljeti dvije žene”, pa samim tim ni navijati za dvije reprezentacije, djelovala je kao hladan tuš.
Ali taj argument jednako ne stoji kao i tvrdnja da se može biti “malo trudan”. Ili jesi, ili nisi. Kao što je apsurdno tvrditi da se ne mogu imati složeni identiteti, višestruke emocije i paralelne pripadnosti.
Ljudi širom Bosne i Hercegovine svakodnevno žive upravo tu kompleksnost: vole grad u kojem žive, zemlju u kojoj su rođeni, ali i osjećaju bliskost s drugim državama, kulturama ili identitetima. To nije kontradikcija — to je realnost.
Zato je posebno razočaravajuće kada političar koji za sebe tvrdi da predstavlja promjenu, koji se s pravom profilirao kao glas protiv korupcije i zloupotreba, pokaže nedostatak širine u trenutku koji je zahtijevao upravo suprotno. Razotkrivati afere i vršiti parlamentarnu kontrolu jeste važno i vrijedno poštovanja. Međutim, to samo po sebi ne znači i političku viziju. A Bosni i Hercegovini danas treba upravo vizija.
Posjeta Novaka Đokovića i reakcije običnih ljudi širom zemlje pokazale su da se događa tihi, ali vidljiv pomak. Ljudi su spremni na normalnost. Spremni su da radost sporta nadvlada stare rovove.
Spremni su da prihvate da simpatija prema Srbiji, Hrvatskoj ili bilo kome drugom ne mora biti u suprotnosti s podrškom Bosni i Hercegovini. To je znak sazrijevanja društva.
Zato je zabrinjavajuće kada relativno mlad političar ne prepoznaje taj trenutak. Umjesto da bude glas novog paradigme — politike saradnje, meritokratije i ekonomskog napretka — ostaje zarobljen u starim obrascima. U obrascima koji su nas decenijama dijelili i od kojih su mnogi ljudi upravo pobjegli.
U nauci znamo da u vrijeme paradigme promjene upravo predstavnici starog modela često reagiraju najgrublje, pokušavajući zadržati nešto što već izmiče. Nažalost, takve refleksije predugo gledamo kod predstavnika vladajućih struktura. Zato dodatno čudi kada se slična retorika pojavljuje i kod onih koji bi trebali biti alternativa.
