U nedavno objavljenoj kolumni Je li Crna Gora nagrada u Vučićevim dilovima sa Zapadom, u drugom dijelu analize postavio sam tezu da je od tri neuralgične točke regije koje bi mogle biti mete Vučićeve velikosrpske agende u najneugodnijoj poziciji upravo Crna Gora. Nisam želio ulaziti u dublju elaboraciju zbog čega mislim da to nisu ni BiH ni Kosovo. Međutim, da bi se pravilno razumjela trenutna pozicija Crne Gore u kontekstu održive stabilnosti regije, smatram da je neophodno istaknuti par činjenica i o drugim dvjema kritičnim točkama Zapadnog Balkana.
Pozicija međunarodne zajednice prema Bosni i Hercegovini
Najviši politički predstavnici sva tri konstitutivna naroda u BiH, ali i dominantni međunarodni faktori, prije svih Sjedinjene Države i EU, svjesni su činjenice da je BiH kao država utemeljena na Daytonskom mirovnom sporazumu iz 1995. godine, duboko nefunkcionalna s kompliciranim pravnim sustavom i neučinkovitim državnim institucijama.
U konačnici, glavni cilj Daytonskog sporazuma nije ni bio detaljno planirano i dugoročno održivo uređenje države nakon rata, već njegovo zaustavljanje. Gotovo trideset godina nakon Daytona jasno je da su njegovi ciljevi i sadržaj prevladani te da ne odgovaraju suvremenim potrebama bosansko-hercegovačkog miksanog federalnog i konfederalnog sustava.
Sukladno rečenom, apsolutno je razumljiva potreba Bošnjaka, kojima je BiH jedina domovina, da odredbe Daytonskog sporazuma pokušaju tumačiti i prilagoditi svojoj agendi čvršće ili unitarnije pa samim tim moguće i funkcionalnije zajednice, ali s druge stane treba razumjeti i potrebu Srba i Hrvata, koji pored BiH imaju svoje matične države, da se zalažu za što manje centraliziranu Bosnu i Hercegovinu.
Međunarodni faktori su nepokolebljivi u obrani BiH suvereniteta
Unatoč kompleksnoj unutarnjoj pravnoj strukturi i složenoj (ponekad gotovo nerazumljivoj) političkoj sceni, međunarodni faktori, prije svih Sjedinjene Države, UK, ali i velika većina zemalja EU nepokolebljivi su u obrani BiH suvereniteta i teritorijalnog integriteta i to za njih uopće nije niti može biti pitanje bilo kakve diskusije ili kalkuliranja. Tri su razloga za takvu poziciju.
Prije svega, Bošnjaci su tijekom posljednjeg rata na Zapadnom Balkanu bez ikakve dvojbe najviše postradali i platili najveću cijenu u ljudskim životima. Drugo, u religijskom smislu riječ je o muslimanskoj zajednici koja je moguće od svih muslimanskih zajednica diljem svijeta svjetonazorski najnaprednija i najviše okrenuta zapadnim, liberalnim vrijednostima.
U konačnici, bilo kakva dezintegracija BiH, u kojoj bi se Srbi ili Hrvati okrenuli maticama u smislu promjene državnih granica, mogla bi voditi opasnom getoiziranju Bošnjaka te njihovoj izloženosti radikalnom tumačenju islama, koje bi eventualno dolazilo izvana. Zapad to nikada ne bi mogao i neće dopustiti.
Kosovo
S druge strane najveća garancija kosovske neovisnosti utvrđene Deklaracijom o neovisnosti Kosova iz 2008. godine, koju su priznale vodeće sile Zapada, ali ne i Istoka (Ruska Federacija i Kina premda Kinezi imaju ured za vezu u Prištini koji broji pet članova osoblja), prije svega je američka i britanska politička, financijska i vojna potpora (na Kosovu se nalazi američka vojna baza Camp Bondsteel koja je pod zapovjedništvom KFOR-a, a služi i kao središte KFOR-ovog istočnog sektora Multinational Task Force East) te politička homogenost albanske populacije kada su u pitanju vitalni nacionalni interesi.
I prije proglašenja neovisnosti 2008. godine, službeni Beograd de facto nije vršio vlast na teritoriju Kosova jer je Rezolucijom 1244 Vijeća sigurnosti Ujedinjenih naroda (pravnim sadržajem Priloga 2 Rezolucije), bilo previđeno povlačenje svih sredstva prinude tadašnje SRJ (vojnih i policijskih efektiva SRJ) te uspostava međunarodne civilne i vojne prisutnosti na Kosovu, što je u praksi značilo suspenziju vlasti države Srbije u odnosu na južnu pokrajinu.
Čak i u hipotetičkom slučaju (nakon svega što se desilo u povijesti srpsko-albanskih odnosa praktički nemogućem) da oko 1.5 milijuna Albanaca koji danas žive na Kosovu izrazi želju ponovo priznati suverenitet Srbije postavlja se logičko pitanje kako bi se takva fuzija formalno-pravno realizirala. Morao bi se iz korijena mijenjati srpski pravni sustav, što podrazumijeva promjenu ustava kao najvišeg pravnog akta zemlje, a da ne govorim o održivosti zajednice tog formata. Prema tome, Kosovo će i dalje biti neuralgična točka regije, ali se njegov trenutni državno-pravni status u doglednoj budućnosti neće dovoditi u pitanje. Barem ne više od onoga što danas u vezi tog problema pokušava napraviti srpski predsjednik.










