Neki politički lideri u Bosni i Hercegovini, kao i neki vanjski komentatori i stručnjaci, traže da Alijansa ubrza put BiH ka članstvu. Razumijemo i dijelimo njihovu zabrinutost vezanu za promjenu geopolitičkog konteksta i prijetnju koju za BiH predstavlja secesionistička retorika i djelovanje gospodina Dodika i vlasti Republike Srpske. Posvećenost Sjedinjenih Država teritorijalnom integritetu, suverenitetu i multietničkom karakteru stalna je i čvrsta kao stijena. Ona ne zavisi od stepena integracije BiH u evro-atlantske institucije. Poput NATO saveza, Sjedinjene Države neće dozvoliti stvaranje sigurnosnog vakuuma u BiH. Niti ćemo dozvoliti domaćim akterima da zemlju odvedu u novi sukob.
Neki politički lideri u Bosni i Hercegovini, kao i neki vanjski komentatori i stručnjaci, traže da Alijansa ubrza put BiH ka članstvu. Razumijemo i dijelimo njihovu zabrinutost vezanu za promjenu geopolitičkog konteksta i prijetnju koju za BiH predstavlja secesionistička retorika i djelovanje gospodina Dodika i vlasti Republike Srpske. Posvećenost Sjedinjenih Država teritorijalnom integritetu, suverenitetu i multietničkom karakteru stalna je i čvrsta kao stijena. Ona ne zavisi od stepena integracije BiH u evro-atlantske institucije. Poput NATO saveza, Sjedinjene Države neće dozvoliti stvaranje sigurnosnog vakuuma u BiH. Niti ćemo dozvoliti domaćim akterima da zemlju odvedu u novi sukob.
Težnje BiH ka članstvu u NATO savezu su dobrodošle. Sjedinjene Države podržavaju pristupanje BiH NATO savezu i dok BiH radi na ostvarenju tog cilja, predvodili smo i nastavićemo predvoditi snažno političko i praktično partnerstvo između BiH i NATO saveza – partnerstvo koje je očigledno korisno za obje strane. Težnje BiH ka članstvu u NATO savezu također su jasne. One su uvrštene u zakon prije skoro 20 godina. Član 84 Zakona o odbrani BiH iz 2005. godine obavezuje vlasti u BiH – Parlamentarnu skupštinu, Vijeće ministara, Predsjedništvo i sve subjekte odbrane – da “u okviru vlastite ustavne i zakonske nadležnosti, provode potrebne aktivnosti za prijem Bosne i Hercegovine u članstvo u NATO.” U skladu s tim, Sjedinjene Države dugo već pružaju praktičnu podršku Ministarstvu odbrane, Oružanim snagama BiH (OS BiH), kao i drugim bh. institucijama vlasti kako bi im pomogli da pripreme BiH za članstvo u NATO savezu. Ta podrška će se nastaviti.
Ali, za transformaciju BiH u trideset treću članicu NATO saveza potrebno je više od samih težnji. Članstvo nije usluga koju saveznici daruju nekoj zemlji. Članstvo je nešto što perspektivna zemlja saveznica treba da zasluži. Za članstvo su potrebni naporan rad, fokus i donošenje teških odluka zemlje koja teži članstvu. Ukratko, zemlja mora uraditi svoju zadaću kako bi postala članicom NATO saveza. Prihvatanje ove realnosti gotovo uvijek nedostaje prilikom poziva na momentalno, hitno ili ubrzano članstvo BiH u NATO savezu. Nesretna je činjenica da BiH ne radi svoju zadaću. To nije problem samo sadašnjih vlasti. To vrijedi i za prošlu vlast. Ni sadašnja koalicija, ni sadašnja opozicija ne treba da se diče time šta su uradili kada govorimo o NATO savezu.
BiH je uputila NATO savezu svoj prvi Program reformi 2019. godine. Nažalost, godišnje usvajanje Programa reformi postalo je jako politizirano, tako da je BiH rijetko dostavljala ovaj dokument NATO savezu na vrijeme, ukoliko ga je uopšte i dostavljala. Gospodin Dodik je najveća prepreka. Ali, ako ostavimo politiku po strani, Program reformi je unazađen i pretvorio se u godišnju “check-listu”. On se ne koristi kao mehanizam za provedbu ozbiljnih, svrsishodnih reformi. Ponekad se pitam da li su oni koji najglasnije zagovaraju ubrzano članstvo BiH u NATO – poziv koji podrazumijeva da je BiH provela ili provodi svoj Program reformi – uopšte pročitali ovaj dokument.
Program reformi je sveobuhvatan i pokriva razne oblasti od borbe protiv korupcije i organizovanog kriminala, preko ljudskih prava, do zaštite okoliša. Ja se, međutim, želim fokusirati na dijelove koji se bave reformom odbrane koji su najvažniji i najrelevantniji kada govorimo o radu Ministarstva odbrane i OS BiH. Što je najvažnije, ovaj dokument ističe važnost Pregleda odbrane iz 2016. godine i pripadajućeg Plana modernizacije OS BiH 2017-2027. To su strateški dokumenti smjernice čijoj finalizaciji je pomogao NATO štab u Sarajevu nakon više od sedam godina neumornog rada. Šta je učinjeno od 2016? Pa, provedba Pregleda odbrane još nije ni počela, a neki njegovi dijelovi su zastarjeli. Koliko mi znamo, samo četiri posto Plana modernizacije je do sada provedeno.
Jasno nam je da je provedba Pregleda odbrane teška i da zahtijeva političku volju mnogih predstavnika vlasti, ne samo OS BiH i Ministarstva odbrane. Pitanje imovine je osjetljivo, bez sumnje. Osiguravanje dostatnih sredstava za oblast odbrane u državnom budžetu BiH nije pod kontrolom Ministarstva odbrane. Godinama gospodin Dodik i njegovi saveznici svim državnim bh. institucijama uskraćuju sredstva neophodna za efikasno funkcionisanje, što gotovo nemogućim čini ozbiljnu modernizaciju u oblasti odbrane, kapitalne investicije i provedbu odgovarajućeg sistema održavanja opreme i infrastrukture.
Nedostatan budžet BiH u oblasti odbrane loša je usluga muškarcima i ženama u uniformi koji služe ovoj zemlji.
Ali, budimo jasni. Više od deset godina u Ministarstvu odbrane nedostaje odvažno liderstvo i iskrena politička posvećenost koji su potrebni za provedbu reformi u oblasti odbrane – a mnoge od tih reformi su u nadležnosti Ministarstva. Ponavljam da taj problem nije svojstven određenoj političkoj stranci. Vladajuće stranke i sadašnja opozicija jednako su odgovorni.
Iako provedba reformi u oblasti odbrane nije jednostavna, nije ni nemoguća. Savjestan, kontinuiran rad ključan je za osiguranje podrške koja prelazi stranačke i etničke linije kako bi se postigao uspjeh. To jeste urađeno u prošlosti odmah nakon formiranja OS BiH kada su lideri postizanje napretka stavili ispred politike. To se može i treba ponovo uraditi. Moja vlada pozdravlja način na koji najviše rangirani generali – generalpukovnik Knežević, generalmajor Ahmić i generalmajor Kolenda – podržavaju jedan drugog, komuniciraju svakodnevno i ostaju fokusirani na unapređenje uslova za pripadnike OS BiH. Voljeli bismo vidjeti više ovakvih odnosa u Ministarstvu odbrane.
Uspješno i učinkovito izvršenje budžeta ključno je za sve članice NATO, a u BiH postoji hitna potreba za reformom. Ipak, dosad je na tome malo učinjeno. Za sektor koji ima toliko oskudne resurse, bilo je razočaravajuće vidjeti da Ministarstvo odbrane nije potrošilo svoj budžet za 2023. godinu, čime je izgubilo približno 30 miliona KM. Lideri u BiH nisu uspjeli strateški planirati i postići konsenzus o prioritetnim projektima. Napori da se izvrši prenamjena tih sredstava zakasnili su. Ovaj neuspjeh lidera bio je blagodat za one političke snage koje se protive većem budžetu za odbranu. Razmislite samo koliko bi za muškarce i žene OS BiH bilo korisno da je samo jedna trećina od tih 30 miliona KM uložena u poboljšanje infrastrukture OS BiH. Situacije u kojima bi svima bilo dobro bile su moguće, ali lideri ih nisu uspjeli stvoriti.
Prioritet broj jedan za svaku zemlju članicu NATO saveza predstavlja briga o vojnicima, a proces nabavki u sistemu odbrane u BiH iznevjerio je OS BiH. Zapovjednici OS BiH rutinski su prisiljeni koristiti mehanizam hitnih nabavki samo da bi prehranili i opskrbili svoje vojnike. Centralizovano ugovaranje i nabavka lako kvarljivih proizvoda, poput svježeg voća, rezultirali su isporukama velikih količina te robe u jednom trenutku, što je dovelo do bacanja iste. Bolji sistem omogućio bi lokalnim snabdjevačima da takve artikle dostavljaju kada je potrebno. Sjedinjene Američke Države, NATO štab u Sarajevu i drugi ključni saveznici dosljedno su zagovarali promjene koje bi decentralizovale dio sistema donošenja odluka o nabavkama kako bi sistem bio učinkovitiji i omogućio zapovjednicima na terenu da obavljaju manje nabavke. Naravno, sve promjene moraju biti u skladu sa zakonom. Ali napredak po ovom pitanju isuviše je spor.
Zemlja članica NATO ne održava viškove nestabilne i beskorisne municije i oružja. Sjedinjene Države su bile zadovoljne uvidjevši kako je Vijeće ministara u aprilu usvojilo Aneks Dobojskog sporazuma iz 2008. koji bi olakšao napore Ministarstva odbrane da proda staro oružje i municiju koji su višak, te staro željezo, što bi donijelo dodatne milione prihoda koji su se mogli iskoristiti za nabavku nove, modernije opreme. Međutim, od aprila nije postignut dalji napredak, što je zbunjujuće. Međunarodna zajednica spremna je podržati Ministarstvo održavanjem radionice o provedbi Aneksa, ali Ministarstvo s tim odugovlači.
Rješavanje pitanja neperspektivne vojne imovine na raznim lokacijama, a u skladu sa postojećim zakonima, također bi imalo pozitivan domino efekat na budžet za odbranu. Kako se navodi u Programu reformi, “sredstva namijenjena u ove svrhe biće preusmjerena u svrhu... opremanja OS BiH”. S obzirom na svoju veličinu, Oružane snage BiH imaju previše imovine, a održavanje te imovine teret je za finansijske i ljudske resurse. Konsolidacija je moguća i odavno je potrebna. Time bi se OS BiH oslobodile obaveze čuvanja starih, dotrajalih vojnih objekata koji im više nisu potrebni. Svi to znaju, ali rukovodstvo Ministarstva odbrane nije uspjelo definisati kao prioritet postizanje konsenzusa koji je neophodan za rješavanje ovog problema među političkim liderima. Članica NATO mora uspješno i učinkovito koristiti svoje vojne snage, raspoređujući ih tamo gdje će imati najveći uticaj na sigurnost. To se u BiH ne događa.
Članice NATO shvaćaju da je učinkovito upravljanje ljudskim resursima strateški pokretač. Postoji hitna potreba za reformom upravljanja ljudskim resursima u Ministarstvu odbrane i u OS BiH. Znamo da će se OS BiH u naredne dvije do tri godine suočiti sa značajnim kadrovskim gubicima zbog odlaska ljudi u penziju. Veći fokus na pristupanje oružanim snagama, povećanje napora za zadržavanje trupa, uključujući uvođenje “pozicije oficira za zadržavanje vojnika u službi” i uspostavu modernizovanog programa upravljanja karijerom ključni su za izgradnju i održavanje oružanih snaga koje su sposobne zadovoljiti NATO kapacitete i ostvariti ciljeve interoperabilnosti, te ispuniti svoju misiju ovdje u BiH. Ovaj posao nije glamurozan, ali je bitan, a još nije urađen.
Posljednjih godina bataljonska grupa lake pješadije OS BiH, vod za uništavanje eksplozivnih sredstava i vod vojne policije radili su na i stekli svoju certifikaciju NATO Evaluation Level 2. Ovo je bila velika prekretnica na koju treba biti ponosan, koja je pokazala da OS BiH mogu raditi koristeći isti jezik, iste procedure i istu opremu kao i najnaprednije svjetske vojske. U isto vrijeme, međutim, Sjedinjene Države nabavile su čizme za OS BiH, a drugi saveznici, poput Njemačke, uniforme. Teško je objasniti ili racionalizirati ovu realnost: u trenutku kada su OS BiH spremne zadovoljiti najviše standarde NATO saveza, primorane su okrenuti se partnerima za osiguranje najosnovnijih potrepština za svoje vojnike. To je neodrživo.
Od svog formiranja, OS BiH predstavljale su ono najbolje u ljudima Bosne i Hercegovine. To je multietnički tim posvećenih profesionalaca, koji na najvišem nivou i časno služe u zemlji i inostranstvu. Svaki vojnik kojeg sam upoznao kao ambasador – bilo na Manjači, u Glamoču ili Sarajevu – impresionirao me kao patriota i javni službenik. Nijedna druga zemlja nije više posvećena BiH niti je dala više podrške OS BiH od Sjedinjenih Američkih Država. Moja zemlja je ponosna što podržava hrabre bh. muškarce i žene u uniformama.
Osnova svakog velikog prijateljstva je iskrenost. Rat u BiH završio je prije skoro 30 godina, a OS BiH nisu postigle ono što smo željeli da postignu, odnosno BiH nije to postigla, ali tako je kako je. Retoričko opredjeljenje za budućnost BiH u NATO nedovoljno je. Odvažno vođstvo, istinska predanost i strateška vizija potrebni su za rješavanje temeljnih, strukturnih pitanja i napredovanje u provedbi važnih odbrambenih reformi. Sjedinjene Države spremne su podržati one koji su spremni obaviti težak posao – one koji razumiju da se članstvo u NATO ne daje onako. Ono se mora zaslužiti.
