"Vjerovanje da će politika sakrivanja i varljivog očikivanja nove globalne stvarnosti otvoriti prostor da se riješi pravosudnog prtljaga koji je godinama sakupljao i natovario na svoja pleća, mogla bi Dodika odvesti u provaliju iz koje neće biti povratka".
Piše: Branko Perić
Da se odmah razumijemo, nije ovo urednikova ni moja opsesija crnim Miloradom Dodikom, ma koliko se to njemu i čitaocu činilo!
Ima nečeg zanimljivog i zavodljivog u političkim avanturama Milorada Dodika. To me tjera na oprez i uzdržanost. Počinjem da vjerujem da iz njegovog političkog habitusa izbija revolucionarni nagon koji traži bezobzirnu odanost. Kao i kod velike ljubavi! Svašta se može izroditi iz tog nekontrolisanog revolucionarnog bunta. Možda nismo svjesni da se iz ove naše (i planetarne) zamršenosti rađa epopeja, uzvišena ili tragična, možda i komična, ali dostojna novinarske pažnje, izučavanja i umjetničkog oblikovanja? Imam na umu “Deset dana koji su potresli svijet” Džona Rida i film “Crveni” Vorena Bitija. Historija i uzvišene zablude!
Vrijeme u kome živimo je Dodikova epoha. Zanimljiva koliko i kontroverzna, dobija potencijal velike političke refleksije. Sve ovo što danas mislimo o Dodiku možda će biti pogrešno i kratkovidno kada se okonča historijska valorizacija Dodikove epohe. Moje strpljivo bilježenje danas ništa ne znači, ali bi jednog dana posmatraču sa historijske distance možda moglo biti od koristi.
Nakon nekoliko misterioznih prelazaka državne granice i odlazaka u zvanične posjete Srbiji, Izraelu i Mađarskoj, kuražni Milorad Dodik pojavio se i u Istočnom Sarajevu, ispred nosa svih policijskih agencija koje imaju naredbu Suda BiH da ga liše slobode i privedu u Tužilaštvo BiH, zbog krivičnog djela napada na ustavni poredak BiH. Dodik je bacio rukavicu u lice državnim institucijama. Posjeta je bila najavljena, a novinari pozvani da prisustvuju konferenciji za štampu.
Politički performans održavao se u zgradi Vlade Rs, udaljenoj dvije-tri stotine metara od entitetske granice i svega pola kilometra od Agencije za istrage i zaštitu (SIPA). Policijski operativci bi rekli da se radilo o idealnoj prilici za hapšenje. Da li je hapšenje pokušano ili samo fingirano, pouzdano se ne zna, niti će se saznati. Uglavnom, vozilo sa tri inspektora SIPE se pojavilo ispred objekta u kome je Dodik sastančio, vodio se razgovor sa Dodikovom policijom i žandarmerijom, nakon čega se vratilo neobavljenog posla. Uslijedila su obostrana saopštenja i hvalisanje Dodika kako je moć u njegovim rukama, uz usputno uobičajeno vrijeđanje Christiana Schmidta. Čini se da je obavljen političko-policijski posao za čaršijske narative koji će i dalje razvijavati maglu oko političke krize iz koje se ne nazire izlaz.
Moja neobaviještenost i nezainteresovanost za političke predstave i policijske traljavosti oko pojavljivanja SIPE i bliskog susreta dvije policijske sile navode me na zaključak, priznajem proizvoljan, da se odigrao dogovoreni igrokaz koji će pokriti prazninu političke i pravosudne nemoći na oba pola političke krize. Ostrašćeni navijači sukobljenih strana i unajmljeni idioti sa društvenih mreža imaće o čemu pametovati neko vrijeme, sve dok se “bjegunac od zakona”, poput hajduka iz epskih narodnih pjesama, ne pojavi na nekom drugom mjestu. Tako će krizno stanje dobiti sve elemente normalnosti sa kojom će se ući u neku novu krizu. Po svemu sudeći, krizu hrvatskog pitanja i izbornog zakona, a možda i konačnog statusa Brčko Distrikta?
Udaljih se sa ovom policijskom epizodom, kojoj ne pridajem poseban značaj, od namjere da ukažem na paradokse u političkom razumijevanju okolnosti koje su dovele do političke krize. Ima u tom (ne)razumijevanju duboke tragikomičnosti koja ne daje nadu da bi se moglo izaći iz kolopleta političkih apsurda. Umjesto poniranja u njene duboke antropološke i političke složenosti da bi se došlo do razumijevanja, njeno sagledavanje se svelo na Dodika kao crnu ovcu koju treba strpati u zatvor i biti miran i srećan na “evropskom putu”. Nikome nije palo na pamet da se pozabavi historijom sporenja, stranputicama političkog djelovanja i pogrešno postavljenog cilja. Niko nije shvatio da nisu pogrešni samo pojedinci nego i procesi koje su određivali i usmjeravali različiti globalni i nacionalni faktori. Zaokupljeni i zatrovani političkim obračunima, osporavanjima i nekontrolisanom mržnjom, dospjeli smo u fazu političkog i moralnog samouništavanja.
Pokušavam da razumijem Dodikovo uvjerenje da je u pravu i da mu ta činjenica daje za pravo da suspenduje ingerencije države i vladavinu zakona!? To je nametnuta paradigma koja diskredituje vlastiti politički i moralni integritet. I u najbolje organizovanim društvima vladavine prava nevini bivaju osumnjičeni i osuđeni. Tako funkcioniše naš nedovršeni univerzum. Boljeg nema! Protiv društvene nepravde pojedinac se može legitimno boriti samo u skladu sa društvenim i pravnim normama. Kada ne bi bilo tako, sve mafijaške organizacije svijeta mogle bi proglasiti zakone nevažećim na svojoj teritoriji i ući u sukob sa državom.
Nije u velikim političkim obračunima nikada bilo važno ko je u pravu. Od sumerske civilizacije i Hamurabijevog zakonika, do Fočanskih propisa i AVNOJ-a, pravo je bilo na strani sile i moći. Milorad Dodik bi to morao da zna i da shvati da trenutno nema moć da porazi Christiana Schmidta. Iza Schmidta, kakav god da je, stoje moćne svjetske sile, kakve god da su, koje mu daju podršku i moć. Klimavo je i naivno vjerovanje da će se globalna ravnoteža političke moći tako brzo preokrenuti u njegovu korist. Čak i da se globalna moć preokrene i na nekoj novoj Jalti i Rs i Federacija BiH postanu samostalne države, Dodik ne može izbjeći krivični progon za krivična djela nastala prije nove realnosti. Prekompozicija međunarodne moći uključuje pitanja pravne sukcesije. Pravosudne stvari se nigdje nisu rješavale međunarodnim sporazumima. Isto bi se desilo i nakon novog rata i novog Dejtona. Pozivati se na političko pravo, a neimati vojnu silu i saveznike koji te mogu vojno podržati u mjeri da pobijediš, je konjska pamet (da se poslužim Dodikovom nedavno izrečenom metaforom). Dakle, politički obrat i političko rješenje krize kako je Dodik sanja i razumije, danas nije realno. Sve što mu ostaje jeste da objavi rat Rami Isaku i Zukanu Helezu, da ih vojno porazi, proglasi se sultanom BiH i pošalje Željku Cvijanović u Ankaru da moli Erdogana za hatišerif o priznanju! Samo u toj varijanti može računati da je riješio sve svoje pravosudne probleme.
Vjerovanje da će politika sakrivanja i varljivog očikivanja nove globalne stvarnosti otvoriti prostor da se riješi pravosudnog prtljaga koji je godinama sakupljao i natovario na svoja pleća, mogla bi Dodika odvesti u provaliju iz koje neće biti povratka. Morao bi da shvati da mu prostor u koji je stjeran postaje pretijesan i sve manji i da mu političke, ekonomske i druge okolnosti ne idu u prilog. Njegove nepovoljne okolnosti idu u korist marginalizovanom Christianu Schmidtu, zahvaljujući podršci evropskih lidera (koji, takođe, nemaju ničiju podršku!), koji će ga uvlačiti u nova nezakonita postupanje. Posljednja Schmidtova Odluka o ukidanju finansiranja SNSD je beskorisno poigravanje sa nemoćnim Dodikom u cilju njegovog psihičkog slamanja. Schmidt savršeno zna da će svaki odgovor Dodika biti suprotan zakonu i voditi uvlačenju drugih u djelatnosti koje imaju obilježja krivičnih djela, što će obeshrabrivati ljude i vraćati se Dodiku kao bumerang. Širenje bezakonja koje ostaje nekažnjeno pretvaraće Rs u neku vrsti paradržavne tvorevine koju oblikuje pojedinac u čijim rukama je apsolutna moć.
Politička kriza ide u smjeru eskaliranja intervencionizma visokog predstavnika i neizvjesnog Dodikovog dovijanja, skrivanja i žandarmerijske pratnje. Bivši i sadašnji Dodikovi politički partneri gledaće da nešto ulove u tom političkom mutljagu sve dok se ne pojavi novi američki ambasador sa svojom svitom. Kad zasjedne imperijalna moć, oni će ponovo trčati da im ljube ruke i da cinkare jedni druge. Sva naša politička pamet svela se na bijedno podaništvo.
Ima u Dodikovom olakom osporavanju svega i svakoga ironije koja upire prst u slabe tačke njegove politike. Ne bavimo se tim slabostima samo ja i urednik Avdić. Neko iz reda ratnih veterana Rs upitao je Dodika ovih dana zašto nije otišao u Vojkoviće, otključao državni zatvor i pustio srpske zatvorenike koje je osudio Sud BiH, koji ne priznaje. Tako razmišljaju obični ljudi!
Ima li Dodik odgovor na sva neprijatna pitanja koja će mu njegovi glasači sutra postaviti?
