Već nakon Kovačevićeve apelacije, a pogotovo nakon presude u njegovu korist, u medijima bliskim HDZ-u, te u dijelu sarajevskih medija i komentatorsko-analitičarskog miljea naklonjenom Trojci, otpočela je prava kampanja protiv Kovačevića koja je, između ostalog, poprimila i šovinističke razmjere: Kovačeviću su se brojala krvna zrnca, provjeravala „nacionalnost“; pokušalo ga se i politički diskvalificirati. Sramotan je – premda ne i iznenađujući – bio pokušaj HDZ-ovog ministra pravde da utvrdi nacionalnu pripadnost Slavena Kovačevića, kao da su u Bosni i Hercegovini još uvijek na snazi nacistički rasni zakoni iz doba NDH-a. Nije bila potrebna bolja ilustracija za opravdanost Kovačevićeve apelacije a i sudske presude od te rasističke kampanje i postupaka ministra pravde, najviše institucije izvršne vlasti koja bi treba bditi nad vladavinom zakona i ljudskim pravima.
U tu kampanju protiv Kovačevića i njegove presude, vjerovatno kao posljednji džoker, uključen je i sam Christian Schmidt, do kraja se ogoljavajući kao gorljivi zagovornik etnokratije, što je već bilo jasno nakon intervencija u izbornoj noći 2022. godine, potvrđujući već umnogome raširenu tezu da on zapravo djeluje kao lobista hrvatske politike u Bosni i Hercegovini, preciznije u Federaciji BiH. Jer, kao što pokazuje njegova nečuvena suspenzija Ustava iz 2023, kojom je omogućeno formiranje federalne vlade, Schmidt ni u svom favoriziranju etničkog principa i veta nije dosljedan. Primat etničkog veta u FBiH, sudeći po Schmidtovom tumačenju, vrijedi očito samo za hrvatsku komponentu (odnosno za HDZ), a ne vrijedi za bošnjačku. Koristeći etnički veto, HDZ je četiri godine blokirao uspostavu prethodne federalne vlade, a kad se bošnjački potpredsjednik FBiH drznuo da upotrijebi isti taj etnički veto, Schmidt ga je u kolonijalističkom maniru, kolokvijalno rečeno, naprosto pomnožio s nulom. Mnogi s pravom ukazuju na to da takva etnokratija, već sama po sebi diskriminatorna, antidemokratska i anticivilizacijska, sad uz pomoć OHR-a, poprima obrise aparthejda, u kojem se trajno i sistemski instalira vladavine privilegirane manjine nad većinom. Na širem planu, ovi Schmidtovi postupci ukazuju na politički projekt po kojem se BiH treba pretvoriti u kolonijalni kondominij Srbije (koja bi kontrolira entitet Rs) i Hrvatske (koja bi preko HDZa upravljala FBiH). Da bi se maskirala ovakva politika, a u skladu s „subverzivnom tehnikom moći“, odnosno retoričkog „izokretanja u suprotnost“, koje je nedavno u svojoj knjizi opisala kulturologinja Sylvia Sasse (VerkehrungeninsGegenteil, Berlin 2023), Schmidt u svojim medijskim istupima frazerski ponavlja da je on branik suverenosti i teritorijalnog integriteta države, dok istovremeno na terenu radi suprotno, očito izručujući bosanskohercegovački suverenitet susjednim državama. U taj registar „zamajavanja“spadaju i povremeni javni obračuni s Miloradom Dodikom i neke druge javne predstave koje bi trebale stvoriti simpatije u „patriotskom“ dijelu javnosti. Da budemo pošteni, to je metoda kojom se inače služe i domaći populisti, ne samo Christian Schmidt.
No, vratimo se na kraju ulozi OHR-a u slučaju Kovačević. Sudeći po njegovom dosadašnjem djelovanju, ne ostaje puno prostora za sumnju da će on u svom nastupu pred sudom u Strasbourgu pokušati dati doprinos obaranju presude u korist Kovačevića, u nastojanju da spasi selektivnu etnokratiju koju, uz pomoć stranaka Trojke, uspostavlja u BiH. Prema pisanju medija, OHR je čak u tu svrhu angažirao neku uglednu i izuzetno skupu advokatsku kancelariju iz Velike Britanije. Ako je to tačno, nejasno je da li bi se takvi troškovi pokrivaju iz budžeta OHR-a ili je Schmidt našao druge izvore finansiranja (npr. u Hrvatskoj). Bilo kako bilo, kao zaokruženo licemjerje, dovedeno do svog savršenstva, ostaje činjenica da međunarodna institucija koja nominalno ima zadatak da, između ostalog, pomaže evro(atlantske) integracije Bosne i Hercegovine i usvajanje evropskih vrijednosti, principa i standarda, ili kako već glase te floskule, troši sredstva evropskih poreznih obveznika da bi lobirao protiv istih tih vrijednosti i standarda.
Još jedna napomena: očito je važan element u Schmidtovoj strategiji obaranja „presude Kovačević“ upozorenje (a možda i prijetnja) da će provedba te presude navodno „destabilizirati zemlju“, da će Dodik iskoristi prostor za secesiju, a HDZ izazvati neke „nemire na jugu“ i krenuti u obnovu Herceg-Bosne. I to spada u retoriku izokretanja, odnosno zamjene teza, jer stvari stoje upravo obrnuto: sam diskriminatorni izborni sistem koji favorizira etnokratiju, te Schmidtov doprinos evoluciji i takve nakaradne etnokratije u aprthejd, jesu izvori trajne destabilizacije Bosne i Hercegovine, a ne presuda Kovačević. I za kraj: zašto Schmidt upozorava samo na mogući destruktivni revolt HDZa zbog presude, a očito smatra nerelevantnim eventualni bunt diskriminirane građanske većine i u entitetu FBiH i na razini cijele Bosne i Hercegovine. Mišljenje i raspoloženje te većine očito u njegovim kalkulacijama ne igra nikakvu ulogu.
