Savremena bosanska pismenost je ustanak “podjarmljenih znanja” u Bosni i o Bosni

01.09.2024. 21:02

Redakcija Mostar

Najviše što se uspijeva u bosanskoj društvenoj i humanističkoj nauci jeste da se otkrije još neki detalj ili nova historijska činjenica u nizu poznatih koja ne mijenja paradigmu vladajuće velikosrpske i velikohrvatske ideologizirane naučno historijske misli, već je samo malo korigira i na taj način, u suštini, dopunjuje.

Savremena bosanska pismenost je ustanak “podjarmljenih znanja” u Bosni i o Bosni - slika 1

Piše: Enver Halilović, profesor emeritus

Polazno pitanje s kojim želim započeti izlaganje na temu Povelja Kulina bana u svjetlu bosanske modernosti jeste: šta je savremena bosanska pismenost ili šta je bosanska pismenost danas?

Pitanje neću obrazlagati negativno, šta bosanska pismenost danas nije, već pozitivno, šta ona danas jeste.

Bosanska pismenost danas je isčitavanje prošlosti i sadašnjosti Bosne iz ugla bosanske perspektive, s obzirom na bosanski diskurs. Tema: “Povelja Kulina bana u svjetlu bosanske modernosti” dovodi u među-komunikaciju i među-artikulaciju: (a) historijski dokument: Povelju Kulina bana i, (b), pojmove: modernost i bosanska modernost. Dakle, naslov je intelektualno vrlo sofisticiran i izazovan.

U našoj, bosanskoj akademskoj i intelektualnoj javnosti, ovi pojmovi su vrlo otvoreni i, osim Povelje Kulina bana, skoro da nisu u upotrebi. Tema Povelja Kulina bana je u upotrebi zbog borbe za ideološko političku moć u regionu. Upotreba, a posebno određenje, pojmova: modernost, bosanska modernost, savremena pismenost, skoro uopće nisu u upotrebi. To je ilustracija bosanske samonepoznatosti i samonespoznatosti.

U prosvjetiteljskom smislu nužno je postaviti pitanja: (1) šta je bosanska perspektiva, bosanska percepcija, bosanska paradigma, bosanski diskurs i, (2), šta je bosanska modernost? Dakle, polazim od postavke da sadržaji navedenih pojmova realno postoje. Oni su neupitni. Bosanski diskurs se postavlja kao pretpostavka bosanske modernosti.

Bosanski diskurs, percepcija, paradigma je model, teorija, percepcija, pretpostavka, kriterijum objašnjenja i razumijevanja historijskih, kulturnih, duhovnih pojava svog i tuđeg svijeta života. Jednostavno, to je epistema, struktura razumijevanja, osnova znanja historijskog i duhovnog svijeta općenito, i bosanskog posebno. U generalnom smislu, to je način na koji „posmatramo” svijet kao Bosanci, naša filozofija poimanja sebe i svijeta našeg života.

Bosanski diskurs je teorija, objašnjenje ili model poimanja, razumijevanja i tumačenja sebe i sveg Drugog, samosvojan pogled na svijet. On ne isključuje druge i drugačije poglede, ali se od njih razlikuje.

Drugo pitanje postavljene teme: šta je bosanska modernost, moderna, općenito, i kakav je smisao Povelje Kulina bana u njenom svjetlu, u duhu te modernosti? Bosanska modernost, moderna, je bosansko samosagledavanje i razumijevanje sveg, kulturno-historijski, Drugog, iz perspektive etničke trojnosti, u kulturi, pismenosti, politici, religioznosti itd. To je dominantan sadržajni koncept bosanske moderne i u hronološkom smislu.

Bosanska moderna nema bosansko ontološko jedinstvo ni u čemu. Ona etnodemografski desupstancijalizira bosansku državnost. Njen ishod je: (1) stalno propitivanje Bošnjaka muslimana, ko su i šta su kao kolektivitet i, (2), historijski je kontinuirana negacija jednog, jedinstvenog, politički relevantnog identiteta države Bosne.

Praktično politički ishod te koncepcije bosanske modernosti bio je vrlo negativan i štetan. Bosanski pogled na sebe u smislu navodnog nepostojanja jednog demografskog etnopolitičkog identiteta Bosne osporava se i negira mogućnost postojanja teritorijalno i kulturno jedinstvene države Bosne.

Bosanska modernost, moderna, počiva na ideologiziranim velikodržavnim diskursima Bosne kao etnički tronacionalnog prostora. Sve bosansko, što je nastalo i nestalo u Bosni, što postoji u Bosni, definira se epistemom Razlike. Razlika je sve, odnosno sve je u Razlici, kako bi rekao Foucault.

Prioritetno pitanje svakog određenja bilo čega je: čije je to što određujemo, nešto, u etničkom smislu, po svojim karakteristikama.

Postavljanje tog apriornog pitanja utemeljeno je na paradigmi: sve u Bosni, uključujući i nju samu, je ili srbijansko-srpsko ili hrvatćansko-hrvatsko ili eventualno, nekim slučajem, bošnjačko. Ništa nije, niti može biti zajedničko niti bosansko. Pri tome, sve što je bosansko-srpsko, što je nastalo ili postoji kao djelo Bosanskih Srba je, po difoltu, (po defaultu) srbijansko, ali i obrnuto. Tako su Karađorđevići ne samo srbijanska dinastija, dinastija Srba u Srbiji, već i dinastija Bosanskih Srba. Ista je paradigma i sa svim što je djelo Bosanskih Hrvata. I ono je, također po difoltu, države hrvatske. I za njih su vladari Hrvatske njihovi vladari.

U srbijansko-srpskim i hrvatćansko-hrvatskim etnocentričkim ideološko-naučnim doktrinama u historiografijama, duhovnim i društvenim naukama, Bosanski Srbi i Bosanski Hrvati nemaju ništa svoje u kulturnom i političkom smislu što nije ujedno srbijansko i hrvatćansko, i obrnuto, sve što je Bosanskih Srba i Bosanskih Hrvata ujedno je srbijansko, Republike Srbije, i hrvatćansko, Republike Hrvatske. U njima nema ničega što je bosansko, a time ni bošnjačko. Sve je vlasništvo čovjeka etničke grupe, ništa ne pripada čovjeku institucije. Eklatantan dokaz je srbijansko-hrvatski tretman Povelje Kulina bana, kako u srbijanskoj tako i hrvatćanskoj historiografiji, odnosno kako u bosansko-srpskoj tako i bosansko-hrvatskoj.

Znanje o bosanskom u pojavama u Bosni je skriveno, zapretano, podjarmljeno. Bosnistika kao nauka, u svim njenim disciplinarnim oblicima, je u ozbiljnim i teškim okovima tih znanja. Njen ustanak protiv njih, koliko je nužan toliko je i težak.

Pored ovih skrivenih, podjarmljenih znanja u bosnistici su veoma prisutna ne pojmovna, nedovoljno razrađena znanja. Prema tome, pod zajedničkim pojmom “podjarmljenih znanja” savremene bosnistike podrazumijevam “i čitav niz znanja koja su diskvalificirana kao ne pojmovna, nedovoljno razrađena, naivna, hijerarhijski niža znanja, znanja ispod nivoa spoznaje ili poželjnog stepena naučnosti”[1].

“Podjarmljena” znanja su skrivena funkcionalnom suvislošću i formalnom sistematizacijom dominantnih, u suštini, dogmatiziranih pojmova, znanja. U ovu grupu znanja spadaju sva ili najvažnija znanja nacionalnog identiteta i historije Bosne unutar “naučnih”, političkih i nacionalno-ideoloških okvira srpskih tzv. “naučnih znanja” o bosanskoj etnogenezi i historiji Bosne uopće.

Bosanska znanja o sebi, svojoj etnogenezi, kulturi, historiji itd. su diskvalificirana, slabo razrađena i istražena u odnosu na srbijansko-srpska i hrvatćansko-hrvatska “naučna znanja”. Ona zbog toga ponekad i djelimično izgledaju naivna, hijerarhijski niža znanja, znanja ispod nivoa spoznaje, ispod poželjnog stepena naučnosti, a što je najgore i najteže, službeno nepriznata i neprihvaćena.

Tako se savremena bosanska postmoderna paradigma susreće s dvjema vrstama teškoća: s onima teorijske, naučne, problematike, koji zahtijevaju visok stupanj naučnog utemeljenja i elaboracije, ali i s onima koje se tiču njihovog društvenog statusa, priznatosti, na širem naučnom i političkom prostoru.

Sva znanja imaju tendenciju da budu i jesu određene vrste dogmi. Pojam dogma ne tiče se samo jedne vrste znanja, već svih oblika znanja. Naučne dogme su, uglavnom, ograničile upotrebu pojma dogma na religijska znanja. Međutim, pojam dogma je univerzalnog karaktera i odnosi se na sve oblike znanja. Zbog toga, nije ništa lakše dovesti u pitanje jednu naučnu, recimo historijsku dogmu srpske zemlje, od dovođenja u pitanje neke religijske dogme. Oni koji svojim naučnim radom i istraživanjem stvaraju nova znanja, u bilo kojoj oblasti, znaju, imaju lično iskustvo, teškoća sukoba s otporom nauke u kojoj istražuju.

Pitanje kontinuiteta i diskontinuiteta nauke, kao i druga pitanja o njoj, predmet su rasprava i proučavanja u filozofiji nauke od Karla Poppera do Paul Fayerabenda. Razvoj nauke je kontinuitet kontinuiteta i diskontinuiteta. Ilustrativan primjer je razvoj znanja fizike do nastanka teorije relativiteta i smjena, diskontinuitet koji je nastao s nastankom teorije relativiteta, nakon kojeg je opet započela nova faza kontinuiteta znanja fizike.

Vladajuća srbijansko-srpska i hrvatćansko-hrvatska znanja o Bosni i bosanstvu, o skoro svakoj njenoj historijskoj, duhovnoj, kulturnoj pojavi, uključujući i Povelju Kulina bana, su, u osnovi, jednodimenzionalna, krivotvorena, jednostrana, historijski zarobljena, vulgarna, nepotpuna, uglavnom, “kriva, lažna znanja”, koje, Karl Mannheim, Karl Marx i drugi, nazivaju ideologijom. Ona su zapretana u grubim nacionalističkim paradigmama[2] kako ideologije prošlosti tako i njihove sadašnjosti, ali navjestitelji i njihove budućnosti, te kao takvi nemaju naučni integritet ni naučni identitet.

Primjeri takvih srbijansko-srpskih ideološko nacionalističkih paradigmi, između ostalih, su: Bošnjaci u cjelini, uključujući i Bošnjake u Sandžaku su etnički Srbi, odnosno etnički Hrvati, islamske, odnosno muhamedanske vjere; ne postoji Bosanski jezik, to što se naziva bosanskim jezikom za srbijansko-srpsku lingvistiku je srpski jezik, a za hrvatsku lingvistiku to je hrvatski jezik. Bošnjaci su vjerska, a ne etnopolitička zajednica; Bosna je srpska zemlja, odnosno hrvatska zemlja; kao takva, Bosna je teritorija postojeće srpske države, Republike Srbije, odnosno hrvatska teritorija postojeće države svih Hrvata, Republike Hrvatske; Bosna je oduvijek, od kada postoji hrišćanska zemlja, srbijansko-srpski teolozi kažu pravoslavna hrišćanska zemlja, hrvatćansko-hrvatski kažu katoličko hrišćanska zemlja.

Za srbijansko-srpski kao i za hrvatćansko-hrvatski naučni i politički etnocentrizam ne postoji Bosanski narod, ne postoji Bosanska nacija, te ne može postojati i ne postoji država Bosna, niti Bosna i Hercegovina; ne postoji ništa što se s razlogom i spravom naziva bosanskim.

Bosna nema pravo ni na šta, nema pravo ništa da nazove po sebi, svojim imenom; sve bosansko u historiji i kroz historiju je srbijansko-srpsko, odnosno hrvatćansko-hrvatsko. Evo kako to izgleda na primjeru tumačenja Povelje Kulina bana.

Srbijansko-srpsko objašnjenje Povelje Kulina bana je: Povelja Bana Kulina iz 1189.godine, napisana ćiriličnim pismom je sačuvani dokument na narodnom srpskom jeziku. Svjedočanstvo je kontinuiteta življenja srpskog naroda na prostoru Bosne i Hercegovine i njenog hrišćanskog identiteta.

Za Hrvatsku, također etnocentričku nauku, Povelja Kulina bana, je hrvatćanski diplomatski dokument napisan na starohrvatskom jeziku srednjovjekovnom ćirilicom, te Republika Hrvatska ima povijesno pravo na povrat, posjed i vlasništvo Povelje.

Srbijansko i Hrvatćansko tumačenje Povelje su izraz i sinteza srbijanske kao srpske, odnosno hrvatćanske kao hrvatske, “naučne” historiografije Bosne.

Srbijansko-srpska kao i hrvatćansko-hrvatska ideološka konstrukcija o Povelji Kulina bana kao tzv. srpskom, odnosno tzv. hrvatskom historijskom dokumentu nastala je i postoji na osnovu srbijansko-srpske, odnosno hrvatćansko-hrvatske političke moći i drske bezobzirnosti, a ne na osnovu naučnosti i naučne dokazivosti.

Republika Hrvatska nije vratila slike koje su svojedobno, na inicijativu J. J. Strossmayera, iz franjevačkog samostana u Kraljevoj sutjesci poslane u Zagreb na restauraciju.

Hvalov zbornik, također jedna vrsta specifičnog historijskog dokumenta nalazi se u Bolonji, u Italiji.

Bosna nije nikada pokrenula inicijativu za povrat iz Hrvatske slika franjevačkog samostana iz Kraljeve Sutjeske niti je pokrenula zahtjev za povrat Hvalovog zbornika.

Srbijansko-srpsko, kao i hrvatsko tumačenje Povelje je sublimacija i sinteza srbijanske kao srpske “naučne” historiografije o Bosni i Hrvatske kao svehrvatske “naučne” historiografije o Bosne. U njima, Bosna je srpska, odnosno hrvatska zemlja, Bosanski jezik je Srpski, odnosno Hrvatski jezik, Bošnjaci su etnički Srbi, odnosno etnički Hrvati, Bosanska crkva je Srpska pravoslavna crkva, odnosno hrvatska rimokatolička crkva, bez obzira na to što u vrijeme srednjovjekovne Bosne nema imena srpski narod niti imena Srbija, što je Bosanska crkva više stoljeća starija od Srpske pravoslavne crkve itd. Ime Srpska pravoslavna crkva u Bosni i Hercegovini se održava silom, nasuprot kanonskom pravu pravoslavnog hrišćanstva.

Bosanska historiografska i, općenito, teorijska naučna misao, trebaju novu hermeneutiku, novo razumijevanje, manje ili više poznatih historijskih činjenica Bosne.

To novo, drugačije od dosadašnjeg, razumijevanje historijskih činjenica Bosne, u duhu biopolitičke filozofije Michela Foucaulta, ovdje će se nazvati “ustankom podjarmljenih znanja”. Fridrich Nietsche bi ga nazvao nužnošću prevrjednovanja vladajućih historijskih vrijednosti.

Pod pojmom “podjarmljena znanja” Foucaultnaziva ona znanja kojima se “ukazuje na historijske sadržaje koji su bili zakopani, skriveni funkcionalnom suvislošću ili formalnom sistematizacijom”. Nažalost, malo je takvih znanja u i o historiji Bosne i bosanstvu kojima se ukazuje na njihove zakopane historijske sadržaje. Zbog toga, malo je ili nema ni malo, čak ni kritičke historiografije, a da ne govorim o novom konceptu njenog razumijevanja i raskopavanja. Oni se danas održavaju na nekoliko razloga, i na više načina: zbog straha, zbog nekritičkog, dogmatiziranog, mišljenja bosanskih naučnika općenito itd.

Potrebna nam je jedna, u smislu biopolitičke filozofije Foucaulta, iscrpna i svestrana arheologija znanja o Bosni i bosanstvu. Nije riječ o zalaganju za arheološkim iskopavanjima, već o arheologiji postojećih znanja o Bosni.

“Zakopani” ili nezakopani, skriveni historijski sadržaji, “mogu da omoguće” pronalaženje tačaka sporova između državno-režimskih etabliranih znanja i onih do kojih se dolazi njihovom arheologijom.

Zakopana znanja bosanske historije su faktički “podjarmljena znanja”. To je “čitav niz znanja koja su diskvalifikovana kao nepojmovna, nedovoljno razrađena, naivna, hijerarhijski niža znanja, znanja ispod nivoa spoznaje ili poželjnog stepena naučnosti”.

Primjer takvih znanja su znanja o političkim nacionalnim idejama i vođama Bosne, masovnim ratnim i mirnodopskim zločinima nad Bošnjacima Bosne i Sandžaka, dokumentima i stradanjima lokalnih političkih vođa nakon svih historijskih političkih prevrata u Bosni i Sandžaku, ubistvima koja oficijelno nisu registrirana, rankovićevim, komunističkim i drugim režimskim terorima, bosanskim herojima u svim ratovima u kojima su učestvovali, ali i o etničkim čišćenjima Bošnjaka, u dosadašnjoj historiografskoj “naučnoj teoriji”, poznatim pod imenom iseljavanje Bošnjaka u Tursku, povezanosti, u dobroj mjeri, i zavisnosti bosanskih historijskih procesa od širih i općih historijskih procesa, u bližem i daljem okruženju.

O svim spomenutim i drugim historijskim, duhovnim, kulturnim pojavama i događajima, ne dominiraju bosanski naučno-historijski i teorijski izvori, već srpski i hrvatski. Koliko je apriori nepovoljna ta naučna činjenica možemo sagledati upitanošću o percepciji Genocida u Srebrenici na osnovu srbijansko-srpskih “naučno-teorijskih” izvora i srbijansko-srpske historiografije. Pitanje vjerodostojnosti historiografskih izvora je jedno od ključnih pitanja bosanske historiografije o kojoj, skoro, da se ne govori.

Bosanska znanja o sebi, svojoj etnogenezi, kulturi, historiji itd. su diskvalificirana, slabo razrađena i istražena, ponekad naivna, hijerarhijski niža znanja ispod nivoa spoznaje i poželjnog stepena naučnosti, a što je najgore i najteže, politički službeno nepriznata i neprihvaćena.

Ideološki sadržaji velikosrpske i velikohrvatske ideologije u i prema Bosni izraz su sveukupne srbijansko-srpske i hrvatske sveukupne nadmoći u odnosu na bosansku moć. Srpska i hrvatska svijest o nemoći Drugih proporcionalna je njihovoj svijest o svojoj moći, što znači, nije izraz realnog istinskog stanja stvari. To znači, one su koliko samoobmana, samoobmanjujuće, toliko i lažne svijesti, svijesti o sebi i drugima koje nisu zasnovane na istini, niti samog svijeta niti logici mišljenja.

Zaključak

U suštini: Povelja Kulina bana je bosanski diplomatski dokument, jedan od najstarijih državnih dokumenata kod Južnih Slavena. Napisana je na starobosanskom jeziku bosanskom ćirilicom, bosančicom. To je unilateralna izjava bosanskog bana Kulina o slobodi kretanja stranaca, dubrovačkih trgovaca, po teritoriji države Bosne čiji je vladar. Ona ima vrlo izražen državnički autoritativan sadržaj odgovornosti vladara države za sigurnost dubrovačkih trgovaca na tlu kojim vlada, upravlja. Kulin ban, vladar Bosne, je suveren, autoritativan garant sigurnosti poslovnih stranaca u njegovoj državi.

[1]Mišel Fuko, Moć/Znanje, Odabrani spisi i razgovori 1972 – 1977. MediTeran, Novi Sad, 2012., str. 87

[2] Pojam paradigma je grčkog porijekla. Prije svega, to je naučni termin i danas se često koristi u svojstvu modela, teorije, percepcije, pretpostavke ili kriterijuma objašnjenja i razumijevanja pojava i svijeta. U generalnom smislu, to je način na koji „posmatramo” svijet – ne u smislu čula vida ili bilo kojeg drugog čula, već u smislu poimanja, razumijevanja i tumačenja svijeta i pojava u njemu. Za naše potrebe, jednostavan način razumijevanja pojma paradigma jeste taj da na njega gledamo kao na mapu. Svi znamo da „mapa nije samo teritorija.” Mapa je prosto objašnjenje brojnih aspekata određene teritorije. Upravo to je i paradigma, teorija, objašnjenje ili model poimanja, razumijevanja i tumačenja nečega drugog;

Podijelite:

Facebook X / Twitter