Evropa se suočava s opasnim usponom radikalnog desničarskog populizma koji, u prvom redu, cilja na muslimanske zajednice kao zgodne mete za političku instrumentalizaciju. Austrija, nekada uzor pluralizma, prednjači u širenju islamofobnih narativa, dok Njemačka bilježi rast AfD-a – stranke koja otvoreno zagovara antimigrantske politike. U takvom kontekstu, Johanna Mikl-Leitner (ÖVP), guvernerka pokrajine Donje Austrije, izjavila je na nacionalnoj televiziji ORF da je “borba protiv islama” politička obaveza. Iako je kasnije, pod svojevrsnim pritiskom, kazala kako je mislila na “politički islam”, šteta je već učinjena.
I pokušaj kasnije reinterpretacije, pa i način na koji je učinjena, ne samo da ne umanjuje štetu, već učvršćuje obrazac normalizacije antimuslimanskog rasizma, u kojem se termin “politički islam” još jednom koristi kao dimna zavjesa za diskriminaciju. Bez jasne definicije, s najširim mogućim okvirom, ovaj termin omogućava političarima iz ÖVP-a poput Mikl-Leitner i njihovim saveznicima u FPÖ-u da targetiraju muslimanske zajednice pod maskom borbe protiv ekstremizma. Ovo nije izolirani incident, već simptom šire strategije evropske desnice. Operacija Luxor iz 2020. godine, koja je uključivala masovne racije u domovima muslimanskih akademika i aktivista u Austriji, savršen je primjer.
A u Njemačkoj, novopromovirani manifest AfD-a, pred izbore narednog mjeseca, dodatno je osnažio ovakve tendencije. Njihov poziv na “remigraciju” što je eufemizam za masovne deportacije – u kombinaciji s antimigrantskom i antimuslimanskom retorikom – ukazuje na to kako ubrzano slične politike i s njima povezani trendovi dobijaju na snazi u Evropi. Kada se ovim trendovima pridruži podrška ličnosti poput Elona Muska, glavnog protagoniste novih Trumpovih politika, koji AfD-u daje vidljivost i legitimitet, normalizirajući ekstremne stavove na globalnom nivou, jasnije je koliko savez tehnologije i desničarskog populizma stvara opasnu dinamiku u kojoj mediji i društvene mreže služe kao platforme za širenje islamofobnih narativa. Muskova podrška AfD-u nije slučajna. Nakon užasnog napada na civile u Magdeburgu, Musk je napadača s očigledno islamofobnim motivima označio kao “skrivenog muslimana”. Ovaj konceptualni okvir, pa i termin, direktno je povezan s praksama promoviranim u evropskim desničarskim krugovima, a posebno s Austrijom gdje se kroz Dokumentationsstelle Politischer Islam (Dokumentacijski centar za politički islam) termin “skrivenih muslimana” i nejasno definirani pojam “politički islam” odranije nalaze i koriste kao sredstvo za targetiranje muslimanskih zajednica pod izgovorom borbe protiv ekstremizma.
Zato je bilo za očekivati da će prigovor na konstrukcije Mikl-Leitner izroditi napade i grozote poput onih “ruhe und raus” koje su, kako navodi Al Jazeera, po društvenim mrežama upućivane muslimanima u Austriji nakon izjave Mikl-Leitner. Takvi incidenti nisu izuzetak već pravilo u političkoj strategiji koja koristi muslimanske zajednice kao zgodne mete. Ova retorika podsjeća na evropsku prošlost kada su Jevreji bili označavani kao “drugi” i okrivljeni za sve društvene i ekonomske probleme. Danas, muslimani su postali prikladan “neprijatelj” za mobilizaciju desničarskih glasača i održavanje političke moći.
Termin “politički islam” igra ključnu ulogu u ovoj strategiji. Njegovo, po muslimane izuzetno problematično, široko definiranje omogućava ciljanje širokog spektra muslimanskih glasova. Svaki politički angažman muslimana – od zagovaranja ljudskih prava do društvenog aktivizma – može biti označen kao prijetnja “evropskim vrijednostima”. I pitanje je koliko je slučajno da ove tendencije ubrzano dobijaju na snazi baš u vrijeme sve glasnijeg dizanja glasova evropskih muslimana – i ne samo muslimana već sve šireg spektra građana – protiv genocida koji u Palestini odnosno Gazi provodi Izrael čije rukovodstvo je, treba li to kazati, pod optužbama Međunarodnog tribunala za ratne zločine.
Dakle, narativom o „političkom islamu“u kombinaciji s onim o “paralelnim društvima”, muslimanske zajednice se označavaju kao inherentno nekompatibilne s društvom u kojem žive. Ovaj narativ nije samo neosnovan, već ima ozbiljne posljedice – kako za muslimane, tako i za društveno tkivo Evrope jer usponi radikalnih desničarskih stranaka poput FPÖ-a i AfD-a reflektiraju mnogo širu krizu unutar Evrope. Njihovi politički narativi oslanjaju se na strah i podjele. A dok esktremni desničari rastu, institucije koje bi trebale štititi prava manjina postaju sredstvo represije. Uvođenje zakona koji ciljaju muslimanske zajednice pod izgovorom borbe protiv “radikalizacije” postaje norma. Muslimani su prepoznati kao politički ranjivi, a desničari nemaju zadrške da ih koriste kao mete. Trenutno se čini kako je najopasniji aspekt ove dinamike – normalizacija. Kada političari poput Mikl-Leitner u vrh svojih politika stavljaju “borbu protiv islama” ili “političkog islama”, oni ne samo da legitimiziraju stigmatizaciju, već i otvaraju vrata institucionalnoj diskriminaciji i represiji.
Historija nas uči da stigmatizacija jedne grupe nikada ne ostaje ograničena samo na verbalnom nivou. Njen efekat se širi, i nije samo pitanje muslimanskih zajednica – to je pitanje budućnosti Evrope. Za nas, zajednice koje se suočavaju s ovim prijetnjama, pitanje više nije šta čekamo, već šta činimo. Da li ćemo nastaviti šutjeti dok nas optužbe i stigmatizacija pritišću? Kako ćemo se nositi s optužbom “političkog islama” – jer to jeste optužba koja nas sve obuhvata? Vrijeme je da se organiziramo, da intelektualci i aktivisti definišu strategiju koja će razotkriti ovu opasnu igru političkog oportunizma. Imajmo na umu i sljedeće – prijetnja po muslimane raste progresivno i sve se više normalizira. A ova normalizacija vodi ka eskalaciji – od riječi do djela. Početne mete su simboli, ali kako retorika jača, ugroženo je mnogo više. Šta čekamo? “Ruhe und raus” iza kojeg ne stoje samo desničari na društvenim mrežama, nego i snage koje su spremne na neke nove “kristalne noći”?
I za nas Bošnjake, muslimane u Bosni i Hercegovini, ključno je pitanje kako će ovakav zaokret ka ekstremno radikalnoj desnici globalno, a posebno u Evropi, rezonirati s pogubnim nastojanjima osovine Beograd – Zagreb koja i danas nastavlja genocidne i UZP politike iz devedesetih koje su, treba li spomenuti, bile inspiracija desničarima od Novog Zelanda do Norveške. S te strane imamo i razlog više za zabrinutost, ali i obavezu da djelujemo, još izraženije. Jer, “kristalna noć” se ne sprečava kada ta noć dođe, nego mnogo ranije - dok još traje njena retorička priprema.
