"Toga dana s govornice Hrvatskog sabora pozdravljalo se ustaškim pozdravom, a da nitko nije bio ni opomenut a kamoli kažnjen".
Piše: Milorad Pupovac
U hrvatskoj javnoj političkoj sferi djelujem od 1989. godine. Od te tri i po decenije, gotovo 25 godina djelujem kao zastupnik u Hrvatskom saboru. Za svo to vrijeme sretao sam ljude koji su bili pripadnici ustaškog pokreta, poražene ustaške i domobranske vojske tzv. Nezavisne Države Hrvatske, pripadnike proustaške hrvatske emigracije, proustaške hrvatske političare i pojedince koji su mi za sebe znali reći da su ustaše. Nerijetko sam na ulici pozdravljan sa "Za dom spremni", uz popratni pro patria pozdrav desnicom. Nerijetko sam ili sam ili u društvu svojih prijatelja nazivan ustašom od strane Srba koji se nisu slagali s mojim političkim djelovanjem.
Sve ovo navodim iz dva razloga. Prvi je da ovim pokažem da osim historijskog znanja o kvislinškim i zločinačkim pokretima kakav je ustaški posjedujem i višedecenijsko iskustvo susretanja s njegovim ostacima i njegovom obnovom tokom procesa demokratizacije, rata i poraća. Drugi je u tome da se uz sve manifestacije obnovljene ustašofilije ili ustašovanja kakvih smo u Hrvatskoj imali u proteklih 35 godina ne mogu sjetiti da je itko ikada za govornicom Hrvatskog sabora bilo pozdravljao svojim glasom ili HOS-ovom zastavom kao što je to bilo u ovoj i protekloj godini ili da je itko od izabranih zastupnika na nekom službenom skupu okupljene pozdravio službenim pozdravom ustaškog pokreta i službenim pozdravom ustaške Nezavisne Države Hrvatske.
Od muhe ne pravim slona
Vjerujem da mi znanje i iskustvo stečeni u ovom vremenu omogućuju da od muhe ne pravim slona, znači da ne preuveličavam ono što veliko nije. Siguran sam da mi isto to znanje i iskustvo omogućuju da od slona ne pravim muhu, znači da ne umanjujem ono što maleno nije. Veliko nije (ali nije ni ugodno) kad me neki nadobudni junoša na ulici pozdravi sa "Za dom spremni", a maleno nije (jer je protivno Ustavu, presudama Ustavnog suda i Evropskog suda za ljudska prava) kad mene ili vas onaj koji je prisegao na Ustav Republike Hrvatske, kao što sam i sam prisegao dosad ravno osam puta, s govornice najvišeg predstavničkog i zakonodavnog tijela pozdravi pozdravom jednog od najnedemokratskijih i najzločinačkijih pokreta i države nastale u vrijeme nacističke i fašističke okupacije Jugoslavije i Evrope.
Ono što se do 25. juna ove godine moglo čuti ili vidjeti samo na koncertima Marka Perkovića Thompsona, na skupovima pukovnika HOS-a Marka Skeje, na skupovima nogometnih navijača ili na privatnim druženjima poput momačkih večeri, svadbi ili odlazaka u vojsku, to se tog dana moglo čuti i vidjeti u Hrvatskom saboru. Toga dana s govornice Hrvatskog sabora pozdravljalo se ustaškim pozdravom, a da nitko nije bio ni opomenut a kamoli kažnjen. Nitko vjerovatno nije ni pomislio kako je to odjeknulo u ušima njihovih kolega koji predstavljaju srpsku, židovsku ili romsku nacionalnu manjinu ili u ušima pripadnika naroda koje predstavljaju. Nitko vjerovatno i zato što ih je sve manje svjesno ili im je sve manje važno što je uz taj pozdrav, prema procjenama Memorijalnog muzeja holokausta (genocida) SAD-a, na području NDH uspostavljeno najmanje 15 koncentracijskih logora i logora smrti kojima su upravljali sami ustaše, da je usmrćeno gotovo 340.000 Srba (od njih 1,800.000), 32.000 Židova (od njih 39.000) i 25.000 Roma od njih ne mnogo više od tog, da je ćirilično pismo bilo zabranjeno, Srpska pravoslavna crkva preimenovana u Hrvatsku pravoslavnu crkvu, a pravoslavni vjernici prisilno ili pod okolnostima egzistencijalne opasnosti prelazili na katoličanstvo.
Bez sankcija za ZDS
Nitko nije opomenut ili kažnjen zato što se ustaški pozdrav "Za dom spremni" izrekao u kontekstu govora o Domovinskom ratu, pa on time ni kod onih koji ga uzvikuju ili ispisuju i ni za one koji ga čuju ili vide ne bi trebao imati isti smisao kakav je imao do Domovinskog rata. Te koji to tvrde, opovrgavaju i izjave Franje Tuđmana, prvog hrvatskog predsjednika, čija je vlast i ideja o hrvatskom osamostaljenju od Jugoslavije bila ugrožena takvim pozdravima i takvim pripadnicima HOS-a. Opovrgavaju ih i sami pripadnici tih snaga, poput Ante Prkačina, ili brk samog Marka Skeje i naziv njegove IX. bojne "Rafael vitez Boban". Opovrgava ih i činjenica da nitko (bar ne zasad) nije ni razmatrao inicijativu koju je 2015. godine navodno potpisalo 3200 potpisnika, među kojima i dvojica biskupa, da se "Za dom spremni" proglasi službenim pozdravom Hrvatske vojske.
Nitko od onih koji su u Saboru pozdravljali ustaškim pozdravom jer nije zabranjen, nego je dopušten kad se misli i govori s "dvostrukom konotacijom" ili "odgovarajućim kontekstom". Jedni tako misle zbog političkog oportunizma, drugi zbog osjećaja manjka političke moći ili političke smjelosti, a treći se vjerovatno smijulje zadovoljno zbog političke lukavosti kojoj "dvostruka konotacija" i "odgovarajući kontekst" omogućavaju da se ne pravi jaz između "naših dečki" jučer i danas, "hrvatske vojske" onda i sada, "naše Hrvatske" nekad i sad. Za takvo "lukavstvo uma" ima mjesta u tumačenjima Domovinskog rata kao vešmašini koja može oprati najkrvaviju odoru ili najsramniji pozdrav. Ovdje ću samo reći to da ova vrsta lukavstva, s tom vrstom namjere da se ustaški pozdrav opere u "kontekstu Domovinskog rata", sadrži ne samo moguću već i realnu opasnost da Domovinski rat ozbiljno i trajno uprlja neoperivom zločinačkom prljavštinom ustaškog pokreta, Nezavisne Države Hrvatske i njihova pozdrava smrti. Na žalost, koliko god neki romantizirali ili moralno estetizirali Domovinski rat uspoređujući ga s "čistoćom gorskog potoka" ili "dječjih očiju", i Domovinski rat ima svoje ozbiljne tamne strane. Zato se ovo njegovo odavno nekrotično slijepo crijevo ne bi smjelo zadržavati kao fantomska pupčana vrpca današnje Hrvatske.
Napad na Ustav RH
Mladi ljudi, koje se i nedovoljno i nepravilno podučava i u ovim i u drugima stvarima, sasvim sigurno neće naučiti ništa dobro ukoliko javni oportunizam, osjećaj manjka političke moći ili političke smjelosti nasuprot višku političkog lukavstva prevedu u svoje dvostruke poruke kakve su se mogle čuti od navijača i HOS-ovaca na središnjem kninskom Trgu Franje Tuđmana (vjerovatno bi se okretao u grobu kad bi to mogao čuti) tokom ovogodišnje proslave Oluje, na prvom koncertu Marka Perkovića Thompsona i drugih na imotskom Gospinom docu i na drugom koncertu samog MPT-a na istom mjestu. Poruke su, kako smo mogli čuti, bile "Za dom spremni" s lica i "Jure i Boban" s naličja ili "Za dom spremni" kao pismo, a "Jure i Boban" kao glava jedne te iste kovanice, kako su mene u ovoj stvari naučili "navijači" s "Trga Franje Tuđmana u Kninu" i "ljubitelji glazbe" iz "Gospina doca". Tako bi iz ove lekcije o tumačenju i prevođenju trebali naučiti i svi oni koji od neugodnog zadaha ovog nekrotičkog slijepog crijeva posljednjih tri i po decenije hrvatskog političkog i parapolitičkog života traže utočište u "dvostrukim konotacijama" i "određenom kontekstu".
Da bi se s hrvatske političke kovanice trajno uklonila povijesna sjena ovakvog pisma i ovakve glave, trebalo bi se prisjetiti da Hrvatska odavno nije u svojoj predustavnoj fazi kad se izvikivalo svašta i htjelo svašta, kao što nije ni u svojoj ratnoj fazi kad ratne pjesme znače više od zakonskih članaka. Današnja bi Hrvatska na svoju državnu kovanicu, umjesto nacionalističkih pokliča ili ratničkih pjesama, trebala moći staviti pismo svojeg Ustava i glave onih koji su osvajali prostore znanja, ljepote i slobode, a ne nepojmljivih zločina, mržnje i sramote. Kažem trebala bi moći, ali znam da se moć za to neće steći ukoliko oni koji prisežu na hrvatski Ustav ne krenu od Sabora kao ustavotvornog i ustavorijekog mjesta obrane ustavnog poretka jer "Za dom spremni" i "Jure i Boban" jesu protivni ustavnom poretku Republike Hrvatske.
Prilaganjem svoje moći prvi među nama - predsjednik Republike, predsjednik Sabora i predsjednik Vlade - prvi bi nam svojim primjerom trebali pokazati kako do te moći doći da se zaštiti njezin ustavni poredak i njezine ustavne vrijednosti. Premda prve reakcije nekih od njih nisu ohrabrujuće, uzdam se u to da će na ovom primjeru osvijestiti da je njihova ustavna obaveza i suradnja o zaštiti ustavnog poretka jer ovo više nije nesretna i štetna, u nekim svojim aspektima i sama protuustavna, "hrvatska igra prijestolja". Ovo je mnogo opasnije od nje.
