U hrvatskoj javnoj političkoj sferi djelujem od 1989. godine. Od te tri i po decenije, gotovo 25 godina djelujem kao zastupnik u Hrvatskom saboru. Za svo to vrijeme sretao sam ljude koji su bili pripadnici ustaškog pokreta, poražene ustaške i domobranske vojske tzv. Nezavisne Države Hrvatske, pripadnike proustaške hrvatske emigracije, proustaške hrvatske političare i pojedince koji su mi za sebe znali reći da su ustaše. Nerijetko sam na ulici pozdravljan sa "Za dom spremni", uz popratni pro patria pozdrav desnicom. Nerijetko sam ili sam ili u društvu svojih prijatelja nazivan ustašom od strane Srba koji se nisu slagali s mojim političkim djelovanjem.
Sve ovo navodim iz dva razloga. Prvi je da ovim pokažem da osim historijskog znanja o kvislinškim i zločinačkim pokretima kakav je ustaški posjedujem i višedecenijsko iskustvo susretanja s njegovim ostacima i njegovom obnovom tokom procesa demokratizacije, rata i poraća. Drugi je u tome da se uz sve manifestacije obnovljene ustašofilije ili ustašovanja kakvih smo u Hrvatskoj imali u proteklih 35 godina ne mogu sjetiti da je itko ikada za govornicom Hrvatskog sabora bilo pozdravljao svojim glasom ili HOS-ovom zastavom kao što je to bilo u ovoj i protekloj godini ili da je itko od izabranih zastupnika na nekom službenom skupu okupljene pozdravio službenim pozdravom ustaškog pokreta i službenim pozdravom ustaške Nezavisne Države Hrvatske.
Od muhe ne pravim slona
Vjerujem da mi znanje i iskustvo stečeni u ovom vremenu omogućuju da od muhe ne pravim slona, znači da ne preuveličavam ono što veliko nije. Siguran sam da mi isto to znanje i iskustvo omogućuju da od slona ne pravim muhu, znači da ne umanjujem ono što maleno nije. Veliko nije (ali nije ni ugodno) kad me neki nadobudni junoša na ulici pozdravi sa "Za dom spremni", a maleno nije (jer je protivno Ustavu, presudama Ustavnog suda i Evropskog suda za ljudska prava) kad mene ili vas onaj koji je prisegao na Ustav Republike Hrvatske, kao što sam i sam prisegao dosad ravno osam puta, s govornice najvišeg predstavničkog i zakonodavnog tijela pozdravi pozdravom jednog od najnedemokratskijih i najzločinačkijih pokreta i države nastale u vrijeme nacističke i fašističke okupacije Jugoslavije i Evrope.
Ono što se do 25. juna ove godine moglo čuti ili vidjeti samo na koncertima Marka Perkovića Thompsona, na skupovima pukovnika HOS-a Marka Skeje, na skupovima nogometnih navijača ili na privatnim druženjima poput momačkih večeri, svadbi ili odlazaka u vojsku, to se tog dana moglo čuti i vidjeti u Hrvatskom saboru. Toga dana s govornice Hrvatskog sabora pozdravljalo se ustaškim pozdravom, a da nitko nije bio ni opomenut a kamoli kažnjen. Nitko vjerovatno nije ni pomislio kako je to odjeknulo u ušima njihovih kolega koji predstavljaju srpsku, židovsku ili romsku nacionalnu manjinu ili u ušima pripadnika naroda koje predstavljaju. Nitko vjerovatno i zato što ih je sve manje svjesno ili im je sve manje važno što je uz taj pozdrav, prema procjenama Memorijalnog muzeja holokausta (genocida) SAD-a, na području NDH uspostavljeno najmanje 15 koncentracijskih logora i logora smrti kojima su upravljali sami ustaše, da je usmrćeno gotovo 340.000 Srba (od njih 1,800.000), 32.000 Židova (od njih 39.000) i 25.000 Roma od njih ne mnogo više od tog, da je ćirilično pismo bilo zabranjeno, Srpska pravoslavna crkva preimenovana u Hrvatsku pravoslavnu crkvu, a pravoslavni vjernici prisilno ili pod okolnostima egzistencijalne opasnosti prelazili na katoličanstvo.
