Piše: Prof. dr. Adnan Mahmutović
Kažu da su pitali nekog novopečenog ministra šta je za njega pravosuđe, a on, nepripremljen i bez imalo ceremonije, odbrusi:
"Samo Zepter, sve drugo je fuš".
Ovaj biser nije samo kafanski haiku hit – to je i dijagnoza, himna ili, bolje rečeno, cinični epitaf bosanskohercegovačke političke tragikomedije.
U svojoj prostodušnosti, on razgolićuje, prije svega, trenutno stanje bosnjačkih političkih prvaka, tih nesretnih trubadura vlasti čija nekompetentnost, lišena vizije i proaktivnog duha, cvjeta u recikliranim patriotskim ispovjestima kojima se besprijekorno pune redovi Facebook-postova ili minute odabranih TV emisija. Dok oni pjevaju elegije prošlosti i međusobno se glože, jedan drugi čovjek im već više od decenije krade šou.
To je, ko drugi nego, Milorad Dodik. Čovjek čiji trenutni takozvani "pravosudni progon" već sada poprima obilježja epskog narativa, dostojnog ozbiljnog guslarskog poduhvata.
Za razliku od bosnjačkih komentatora političkog stanja, Dodik je akter, ali i dirigent političke simfonije opstrukcija i kriza vlasti u posljednjih najmanje desetak godina. Nažalost, njegov slučaj nije tek površinska burleska za prost narod, već refleksija dubljih strukturalnih napetosti, nesposobnosti i neodgovornosti unutar državne strukture vlasti, gdje se fragmentirana jurisdikcija, etno-politička podređenost i krhka institucionalna ravnoteža sudaraju sa nastojanjima za uspostavljanje vladavine prava, ili barem njene teatralne simulacije.
Bosna i Hercegovina već odavno je paradigmatksi primjer vladavine politike koja neumitno kolonizira, ili bolje rečeno proždire, prostor normativno predviđen za vladavinu pravne države. Ovaj postdejtonski ciklus, gdje pravo kleči pred politikom, fascinira svojom bizarnom složenošću, ali i iritira svojom predvidljivom jalovošću.
